Seksualna edukacija

PRAVO NA SEKSUALNU EDUKACIJU

Pitanja seksualne edukacije (SE) potrebno je razmatrati u kontekstu poštivanja, zaštite i provedbe seksualnih prava mladih koja se odnose na sposobnosti i mogućnosti osobe da stvara i donosi odluke o svom životu, a koje pozitivno djeluju na njezino seksualno i reproduktivno zdravlje. Konkretnije, riječ je o pravu na dostupnost seksualnih informacija temeljenih na znanstvenom istraživanju, te o pravu na sveobuhvatnu edukaciju o seksualnosti kao cjeloživotnog procesa koji uključuje sve društvene institucije. Poruka naglašena u brojnim međunarodnim dokumentima i sporazumima vrlo je jasna: SE više nije tek jedna od mogućnosti o kojima treba razmisliti, već 'jedna od najboljih investicija koje društvo ulaže' u promicanje, postizanje i održavanje seksualnog zdravlja mladih.

Pravno-utemeljeni pristup seksualnom zdravlju svoja stajališta gradi na shvaćanju SE kao formalnog, sustavnog i sveobuhvatnog obrazovnog procesa koji se bavi širim konceptom ljudske seksualnosti, a temelji se na kognitivnom i afektivnom učenju, kao i na razvoju modela ponašanja i komunikacijskih vještina. Sustavnom SE označavaju se multimodularni programi koji promiču informiranost, usvajanje pozitivnih stavova i vrijednosti, te interpersonalnih vještina i odgovornog ponašanja. Sustavna SE najčešće se proteže kroz veći dio osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, što podrazumijeva razvojno specifičan sadržaj nastavnih jedinica, oblika i metoda rada te primjerenih nastavnih sredstava.

Prikupljeni i proučeni dokazi iz međunarodne prakse pokazuju da mladi ljudi kojima je pružena zadovoljavajuća informacija o seksualnim pitanjima naginju odgovornijem i sigurnijem ponašanju, te da je vjerojatnost njihova izlaganja seksualnim rizicima bitno manja negoli u seksualno im needuciranih vršnjak/inj/a.. Na temelju analiza rezultata raznih evaluacijskih studija djelotvornosti programa SE širom svijeta u posljednjih tridesetak godina utvrđeno je da programi SE:

• Dokazano povećavaju razinu znanja o reprodukciji, trudnoći, spolno prenosivim infekcijama i metodama prevencije;
• Ne promiču raniju ili povećanu seksualnu aktivnost mladih, ali mogu utjecati na sigurnije seksualno ponašanje, kao što je upotreba prezervativa i metoda za sprječavanje začeća;
• Imaju obećavajuć utjecaj na seksualne stavove, vještine i ponašanja, kao i na smanjenje stope neželjenih trudnoća

Značajan broj znanstveno procijenjenih uspjeha školskih programa SE pruža zajedničke i beziznimno prihvaćene glavne sastavnice uspješne i djelotvorne SE na kojima bi se trebao graditi bilo koji budući program. To su:

• Fokusiranje na manji broj specifičnih ciljeva u obliku ponašanja (npr. dosljedna upotreba prezervativa) i prenošenje jasne poruke (npr. 'Sigurniji ili nikakav seks!');
• Početak edukacije prije početka seksualne aktivnosti;
• Teorijska baza s dokazanim učinkom na promjenu ponašanja;
• Naglasak na aktivnom učenju i suradnji kroz iskustvene aktivnosti analizom situacija i zajedničkim rješavanjem problema iz stvarnoga života (npr. igranje uloga);
• Ciljevi, oblici i metode rada te nastavni materijali moraju biti primjereni razvojnim osobinama ciljane skupine;
• Pružanje osnovnih, znanstveno provjerenih i razumljivih činjenica o seksualnim rizicima i metodama zaštite;
• Poticanje otvorene komunikacije o seksualnim pitanjima;
• Prepoznavanje i rasprava o problemima društvenih i kulturalnih utjecaja, kao i pritiscima u smjeru određenog seksualnog ponašanja (npr. mediji, vršnjačke grupe);
• Vježbanje komunikacijskih i pregovaračkih vještina, kao i sposobnosti samostalnog donošenja odluka (npr. 'Kako reći ne');
• Poticaj usvajanju onih vrijednosti i stavova koji jačaju samopouzdanje i podupiru odgovorno ponašanje;
• Angažiranje motiviranih i dodatno osposobljenih edukatora/ica.

Unatoč svim uvidima u dokazanu dobrobit SE, još uvijek, na razini pojedinih zemalja ili kultura, dolazi do ozbiljnijih nesuglasica vezanih uz ciljeve i sadržaj SE u školama (najkontroverznija su pitanja upotrebe prezervativa, pobačaja, i homoseksualnosti), pa čak i do odbacivanja ideje sustavnog programa SE, a s obrazloženjima koja uključuju 'obiteljski moral' i/ili 'religijske vrijednosti'. Međutim, potrebno je naglasiti da primjena koncepta ljudskih prava na područje seksualnog zdravlja upravo potvrđuje i zahtjeva zaštitu i aktivnu promociju seksualnih i reproduktivnih prava i sloboda bez obzira na nacionalne i regionalne razlika i/ili razne povjesne, kulturalne i religijske tradicije. Iako je načelno istina da se primarna seksualna socijalizacija odvija u obiteljskom okružju, činjenica je i da mnogi roditelji nerado s djecom razgovaraju o seksualnosti. Zbog osjetljive prirode samog problema, ali i zbog sve češćeg i duljeg izbivanja iz kuće, roditelji rijetko u potpunosti ispunjavaju svoju ulogu primarnog seksualnog edukatora. U skladu s time, školovanje (naročito ono obavezno) se javlja kao najvažnije sredstvo podrške psihoseksualnog razvoja mladih.

Adekvatna pomoć mladima prilikom prelaska u seksualno zdravu zrelost ne bi se trebala sastojati samo od pružanja točnih informacija vezanih uz ovu višedimenzionalnu sastavnicu ljudskoga života, već bi također trebala pristupiti njihovoj afektivnoj domeni, te im dati priliku istraživanja vlastitih seksualnih stavova, kao i razvijanja vlastitih vrijednosti i mišljenja o seksualnosti, identitetu, vezama i intimnosti. Osim ove perspektive 'činjenica i promišljanja', svaki bi program SE svojom razvojnom osi trebao obuhvaćati i gledišta adolescenat/ica/a, osigurati punu uključenost i sudjelovanje mladih u stvaranju i provedbi programa SE, te prihvatiti seksualne osjećaje i želje kao normalan dio adolescentskog razvoja i uvažavati činjenicu da su mladi ljudi seksualna bića, različita u svojim seksualnim interesima, te da će mnogi od njih eksperimentirati sa svojom seksualnošću i biti seksualno aktivni.

Nadalje, u kontekstu promicanja načela rodne ravnopravnosti, programi SE trebali bi imati za cilj razvijanje svijesti o utjecaju rodnih stereotipa i nejednakih rodnih odnosa moći na (adolescentsku) seksualnost i seksualno zdravlje, te pružati potporu usvajanju rodnih uloga i identiteta koji promiču seksualne i osobne veze zasnovane na poštovanju, odgovornosti i ravnopravnosti. Također, sveobuhvatna i realistična SE svakako bi trebala biti usmjerena i na prevenciju seksualnog nasilja, te na prihvaćanje vlastite seksualne orijentacije i razvijanje tolerancije spram seksualnih manjina. Naposljetku, sustavnom se SE mladi potiču na razvijanje interpersonalnih vještina, kao što su komuniciranje, zauzimanje za sebe, pregovaranje i donošenje odluka kao neopohodnih dijelova zadovoljavajućih, sigurnih i odgovornih seksualnih veza.

Izvor: Štulhofer, Hodžić: Seksualna edukaciju u školi: Što je s Hrvatskom, Napredak 144(1): 40-52, 2003.godina