Roditelji ne mogu odlučivati o seksualnoj edukaciji u školama

Europski sud za ljudska prava ne priznaje pravo izbora roditelja u slučaju seksualne edukacije.

Europski sud za ljudska prava donio je odluku 2011. godine u Slučaju Dojan i drugi protiv Njemačke. Slučaj se odnosio na pritužbe petero bračnih parova zbog odbijanja obrazovnih vlasti da njihova djeca budu izuzeta sa obavezne nastave seksualne edukacije i ostalih školskih aktivnosti  koje su, navodno, ograničavale njihovo roditeljsko pravo da obrazuju svoju djecu u skladu sa vlastitim religijskim uvjerenjima.  Podnositelji tužbe, pet bračnih parova, su članovi/ce  Kršćansko-evangeličko-baptističke crkve čija djeca pohađaju državnu školu u Salzkotten-u u Njemačkoj. Njihove pritužbe odnosile su se na sadržaj udžbenika seksualne edukacije, koji je prema njihovom mišljenju, dijelom pornografski i suprotan kršćanskoj seksualnoj etici koja zahtijeva da seksualni odnos bude ograničen na bračnu zajednicu. Zahtijevali su da njihova djeca budu izuzeta sa nastave seksualne edukacije ali škola je odbila taj zahtjev jer je predmet obavezan. Nakon toga, roditelji nisu dozvolili djeci odlazak na nastavu seksualne edukacije i zbog toga su novčano kažnjeni. Također, roditelji nisu dopustili djeci da pohađaju kazališnu radionicu pod nazivom "Moje tijelo je moje" koja je imala za cilj, u svrhu prevencije, senzibilizirati mlade za problem seksualnog zlostavljanja djece od strane nepoznatih osoba i članova obitelji. Stav roditelja je bio da su  radionica i pripadajuće lekcije štetni za moralni razvoj njihove djece. Roditelji su spriječili odlazak djece na radionicu i ponovno su bili novčano kažnjeni. Nacionalni sudovi odbacili su tužbe ovih roditelja i oni su se obratili Europskom sudu za ljudska prava.

Ovaj slučaj sastoji se od pet tužbi Europskom sudu za ljudska prava podnesenim 19.12.2007. (Dojan protiv Njemačke), 10.01.2008. (Frohlich protiv Njemačke) i 5.02.2010. (Wiens protiv Njemačke 7908/10, 8152/10 i 8155/10).

Referirajući se na Čl.2 Protokola 1. (pravo na obrazovanje) Europske konvencije o ljudskim pravima  i Čl. 9 (sloboda, misli, savjesti i vjeroispovijesti) i Čl.8 (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života), podnositelji tužbe su se žalili na odbijanje nacionalnih vlasti da izuzmu njihovu djecu sa obaveznih satova seksualne edukacije i školskih aktivnosti tvrdeći da to predstavlja ograničavanje njihovog prava da educiraju vlastitu djecu u skladu sa religijskim uvjerenjima.

Europski sud za ljudska prava odbacio je tužbe roditelja obrazlažući da je, kao što su utvrdili i nacionalni sudovi, seksualna edukacija usmjerena na neutralan prijenos znanja o prokreaciji, kontracepciji, trudnoći i porodu te utemeljena na znanstvenim i obrazovnim standardima. Seksualna edukacija treba pružiti učenicima/ama potrebna znanja u skladu sa njihovom dobi i zrelošću kako bi im omogućila da razviju vlastite moralne stavove i nezavisan pristup vlastitoj seksualnosti. Nacionalni sudovi utvrdili su da je seksualna edukacija potrebna kako bi omogućila mladima da se kritički odnose prema društvenim utjecajima umjesto da ih izbjegavaju. Europski sud za ljudska prava utvrdio je da su ovi ciljevi u skladu sa principima pluralizma utjelovljenima u Čl.2  Protokola 1.

Sud je utvrdio da ne postoje indikacije da je školska seksualna edukacija dovela u pitanje pravo roditelja da educiraju vlastitu djecu o seksualnosti u skladu sa religijskim uvjerenjima, niti je škola dala prednost određenoj religiji ili vjerovanju u okviru školske edukacije. Sud je naglasio da Konvencija ne jamči pravo da se neće biti izložen mišljenjima koja su suprotna vlastitim uvjerenjima. Podnositelji tužbe imaju slobodu educirati djecu nakon škole u skladu sa vlastitim religijskim uvjerenjima.

Također, sud je utvrdio da njemačke vlasti nisu prekoračile ovlasti u odnosu na poštivanje Konvencije prema Čl. 2. Protokola 1. kada su odbile zahtjev roditelja da povuku svoju djecu s nastave   

 Više o presudi na: http://www.strasbourgconsortium.org/document.php?DocumentID=5644

 

Europski sud za ljudska prava osnovalo je Vijeće Europe država članica 1959. godine  u Strasbourg-u s kako bi se bavilo kršenjima Europske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine.