Diskriminacija

U društvu postoje odnosi dominacije i podređenosti u kojima je jedan dio društva u povoljnijem položaju od drugog zbog svog roda. Odnosi između muškaraca i žena su patrijarhalni, oni reflektiraju i nastavljaju hijerarhiju u kojoj su žene subordinirane muškarcima. Termin patrijarhat doslovno znači "vladavina oca" i koristi se za opis odnosa moći između mškaraca i žena, opis strukture obitelji i dominacije oca unutar nje. Dominacija oca unutar obitelji simbolizira mušku dominaciju i u svim ostalim institucijama – vojska policija, industrija, tehnologija, financije, znanost, politika su u muškim rukama.

Ženska subordinacija se reflektira u neravnopravnosti i razlikama između muškaraca i žena u obitelji i zajednici, a isto tako i u svim društvenim, ekonomskim, kulturalnim i političkim interakcijama i odnosima. Muška se dominacija pojavljuje na svim nivoima kulture i u svakodnevnim interakcijama, prenosi se s generacije na generaciju kroz dijeljenje sistema simbola, uključujući jezik, religiju i medije. Patrijarhat ženama oduzima moć na mnogo načina: uvjeravajući ih da su inferiorne u odnosu na muškarce; tražeći od njih da se konformiraju s određenim stereotipnim, tj. "prikladnim" ponašanjem; niječući im kontrolu nad njihovim tijelima, životima i radom, ograničavajući im pristup resursima i ograničavajući im mogućnost da sudjeluju u donošenju odluka koje utječu na njihove živote.

Različiti oblici kontrole djeluju tako da jačaju jedni druge i rezultiraju marginalizacijom žena u ekonomskim, društvenim i političkim procesima. Primjere možemo naći u svim područjima života: mali je broj žena na vodećim položajima, ženski rad se definira kao različit i manje važan od muškog, žene su nedostatno zastupljene u društvenim, političkim, ekonomskim i legalnim institucijama, nasilje prema ženama je u porastu, nejednako se financiraju ženske i muške aktivnosti (npr. sport), žene su tretirane kao seksualni objekti. Muškarci kao grupa uživaju najviše povlastica patrijarhata, ali i to ima svoju cijenu. Ima muškaraca koji ne žele vladati ženama, izrabljivati ih, ali se isto tako boje ostati bez povlastica koje im patrijarhat donosi. U takvoj situaciji oni izabiru onu što im je najlakše, a to je pasivno podupiranje muške dominacije.

Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) sadrži definiciju termina diskriminacija žena koji označava "svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi jednakosti muškaraca i žena." Važno je napomenuti da su ovom definicijom obuhvaćene neposredna i posredna diskriminacija. Posredna diskriminacija se odnosi na mjere ili pravne norme koje su neutralne ili jednake za sve, ali njihove posljedice većinom pogađaju žene. Posredna diskriminacija je češća u demokratskim društvima jer zakoni sprječavaju otvorenu diskriminaciju.

U pravnom smislu RH je tek 2003. godine definirala diskriminaciju u okviru Zakona o ravnopravnosti spolova i ta je defnicija sadržajno proširena na oba spola: "Diskriminacija predstavlja svako normativno ili stvarno, izravno ili neizravno razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje temeljeno na spolu kojim se otežava ili negira ravnopravno priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava muškaraca i žena u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života." Zakon o suzbijanju diskriminacije donesen je 2008. godine kojim se zabranjuje diskriminacija na  osnovi rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja ili drugih osobina.

Postojanje diskriminacije prema ženama možemo potkrijepiti različitim statističkim podacima. Postojanje odgovarajućih statističkih podataka preduvjet je utvrđivanja položaja žena u različitim područjima društvenog života, pa tako i utvrđivanja mjera kojima se utječe na taj položaj. Problem je što u Hrvatskoj još uvijek u nekim važnim područjima ne postoje podaci razlučeni prema spolu. Međutim, postoje neki podaci koji se objavljuju na godišnjem nivou u publikaciji Žene i muškarci u Hrvatskoj Državnog zavoda za statistiku. 

Prema statistikama UN-a:

• žene obavljaju 67% svjetskoga rada
• zarađuju 10% svjetskog dohotka
• vlasnice su 1% svjetskog imetka
• žene čine 70% nepismenih u svijetu
• širom svijeta žene zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci
• od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene
• žene obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova
• žene zauzimaju 10% mjesta u parlamentima
• 5% predsjednica država su žene

U Europskoj uniji:

• žene obavljaju 80%kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće
• žene provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci
• za isti posao žene su u prosijeku plaćene 25% manje nego muškarci
• 20% žena doživjelo je neki oblik rodno uvjetovanog nasilja
• 98% žrtava obiteljskog nasilja su žene

Žene značajno pridonose ekonomiji kroz plaćeni rad koji obavljaju. Pristup žena plaćenom radu je ključan za njihove napore u ostvarenju ekonomske ravnopravnosti. Plaćeni posao žena se općenito smatra manje važnim nego muški. Žene i dalje zarađuju znatno manje nego muškarci i češće okupiraju poslove nižeg statusa i s manje beneficija. Kada su žene počele ulaziti među plaćenu radnu snagu, njihovi prihodi smatrani su dodatnim prihodima njihovih muževa ili očeva i njihov rad smatran je samo produžetkom njihovog neplaćenog rada kod kuće. Kao rezultat toga, poslu koji su obavljale žene pripisana je manja novčana vrijednost nego poslu koji su obavljali muškarci.

Danas posao žena i dalje ostaje kontinuirano i sustavno potplaćen, a većina ženskog posla ostaje neplaćena. Žene najviše pridonose ekonomiji svojim neplaćenim radom. Ekonomski sustav se također oslanja na žene da odrade ono što plaćena ekonomija ignorira – briga o starijim ljudima, briga o djeci, kućanski poslovi, volonterski rad. Budući da se uz neplaćeni posao žena ne veže novčana vrijednost, bile su potrebne mnoge godine da bi vlade izmjerile neplaćene sate rada. Iz ovog razloga, mnoge aktivnosti žena nisu uzimane u obzir pri razvijanju zakona i politika. Ovaj propust je još pogoršao postojeće stanje neravnopravnosti. Mjerenje neplaćenog rada postao je glavni izazov vladama na UN-ovoj Trećoj Svjetskoj konferenciji o ženama u Nairobi-u, 1985. godine i UN-ovoj Četvrtoj Svjetskoj konferenciji u Pekingu, 1995. godine. Akcijski plan proizašao iz Pekinške konferencije poziva nacionalne i međunarodne statističke organizacije da izmjere neplaćeni rad i njegovu vrijednost prikažu u bruto društvenom proizvodu. Npr. podaci za Kanadu govore da žene odrađuju 2/3 od 25 bilijuna neplaćenih radnih sati svake godine, a podaci iz Velike Britanije govore da bi žene zarađivale oko 15 000 funti više kada bi im plaćali tržišnu cijenu za njihov neplaćeni rad.

Stvarna ravnopravnost se može postići tek ukoliko žene i muškarci ravnopravno dijele pozicije na tzv. mjestima moći i odlučivanja. Međutim muškarci su još uvijek ti koji drže pozicije višeg statusa i imaju moć donošenja odluka. Dokazano je kako bi skupina sa zajedničkim interesima (u ovom slučaju žene) dobila pravo glasa i njihovi interesi bili uzeti u obzir, potrebna je kritična masa od najmanje 30% populacije na mjestima gdje se donose odluke.

Seksizam

Seksizam je oblik društvene diskriminacije i segregacije osobe na temelju spola. Glavne žrtve su žene pa seksizam stoga možemo definirati kao skup vjerovanja i djelovanja koja privilegiraju muškarce u odnosu na žene, te potcijenjuju i degradiraju vrijednosti i aktivnosti povezane sa ženama. Dominacija muškaraca i muškog usađena je u jezik i način razmišljanja, a nejednaki odnosi moći između njih oblikovani su i ugrađeni u društvene institucije kao što su obitelj, pravni sustav, religiozni sustav i uvjerenja.

Neki autori navode različite vrste seksizma, tako Peter Glick i Susan Fiske (1997.) navode da seksizam može biti ambivalentan uključujući neprijateljski seksizam i negativne stereotipe o ženama te dobrohotan kada se ženama pripisuju "pozitivne" karakteristike kao što su "žene su nježne, nevine", "žene treba zaštititi". Ovaj posljednji je često popraćen iskrenom naklonošću i osoba s takvim stavom često nije svjesna seksističkih implikacija koje usmjeravaju ženu u tradicionalnu ulogu i održavaju neravnomjernu raspodjelu moći između muškaraca i žena. Neprijateljski i dobrohotni seksizam sadrže u sebi iste pretpostavke (žene su slabiji spol), polaze od tradicionalnih rodnih uloga i služe opravdanju i održavanju patrijarhalnih društvenih struktura. Donošenje antidiskriminacijskih zakona, ali i neke druge društvene promjene dovele su do manje društvene prihvatljivosti seksističkih pogleda, ali ne i do stvarne promjene i slabljenja uvjerenja koji služe održavanju postojećih odnosa moći. Neki teoretičari u Sjevernoj Americi govore o obliku seksizma koji je prhvatljivije izražavati, a nazivaju ga neoseksizam ili moderni seksizam. Ova perspektiva naglašava da neki ljudi koji vjeruju u ravnopranost u isto vrijeme gaje negativne osjećaje prema ženama. Posljedica su uvjerenja da diskriminacija više nije problem u društvu, a manifestira se štetnim tretiranjem žena na društveno prihvatljiv način. Tako oni smatraju da neke strategije za promicanje rodne ravnopravnosti, kao što su afirmativne mjere, ne treba primjenjivati jer je ravnopravnost postignuta.

Seksizam se javlja se na različitim razinama, od individualne do institucionalne, a odgajanje dječaka i djevojčica da se ponašaju u skladu sa stereotipima jedan je od načina kojim se seksizam održava. Dakle, i muškarci i žene su od rođenja socijalizirani/e za prihvaćanje seksističkog razmišljanja i djelovanja što objašnjava činjenicu da žene mogu biti seksisti kao i muškarci. Očekivanja okoline i stavovi odraslih o rodno prikladnom ponašanju dovode do različitog ponašanja prema muškoj i ženskoj djeci, što rezultira diferencijalnim ponašanjem djece koje je konzistentno sa stereotipnim očekivanjem kulture u kojoj žive. Tako se od trenutka rođenja od žena manje očekuje, manje ih se ohrabruje te one postavljaju niže ciljeve u životu, nedostaje im samopouzdanja i često se ponašaju kao žrtve kada im se nameće seksistički obrazac ponašanja. Škola i sustav obrazovanja jedan su od značajnijih instrumenata odgoja za preuzimanje rodnih uloga u društvu i obitelji. Nastupajući kao predstavnik općih društvenih interesa, država provodi kontrolu nad socijalizacijskom funkcijom škole i osigurava prijenos društveno poželjnih znanja i vrijednosti putem nastavnih programa i planova te udžbenika. Njihov sadržaj značajno utječe na konstrukciju društveno poželjne slike ženskog i muškog spola u društvu. Između nastavnika postoje značajne razlike u tome kako percipiraju rod, rodnu ravnopravnost, zašto su dječaci i djevojčice takvi kakvi jesu i zašto postoji razlika u njihovim školskim i post-školskim iskustvima i postignućima. Okvir kroz koji nastavnici gledaju i u kojem interpretiraju nalaze može utjecati na njihove postupke vezane uz rodnu ravnopravnost.

Društvene uloge koje se pripisuju ženama i muškarcima nisu jednostavno različite, one su osim toga i različito vrednovane. Ženski rad se definira kao različit i manje važan od muškog. Čim neka profesija postane feminizirana, tj. većinu čine žene, u pravilu ta profesija postaje slabije plaćena. Ne zato što žene slabije obavljaju posao, već sama činjenica da je to žensko zanimanje, utječe na smanjivanje naknada.

Kada se nađu u sferi javnog djelovanja žene uglavnom ostaju u tipičnim ženskim sektorima kao što su socijalna skrb, prosvjeta. Nalaze se na hijerarhijski nižim pozicijama, s nižom plaćom i društvenim statusom. Kada se nađu u politici i ovdje se usredotočuju na ženske teme, a piramidalna zakonitost prema kojoj žene iščezavaju s najviših pozicija odlučivanja je ovdje posebno uočljiva. Za prisutnost žena u najvišim razinama političkog odlučivanja od većeg su značenja natalitet zemlje, izdvajanje za javnu potrošnju, naročito obrazovanje žena, njihova brojnost u radnoj snazi, pozicije koje zauzimaju u procesu rada te društveni status. Dosadašnja iskustva pokazuju da je bez društvene kontrole nerealno očekivati pozitivne pomake glede brojnijeg uključivanja žena na pozicije s kojih se odlučuje o njihovoj sudbini. Međutim i kad se postigne paritet u parlamentu, problemi i dalje postoje. Parlamentarne zastupnice iz Švedske i Norveške govore o tome kako su i u "najravnopravnijim" parlamentima žene diskriminirane. Najčešće metode koje koriste zastupnici su ignoriranje, izrugivanje, uskraćivanje informacija, dvostruko kažnjavanje (npr. žena koja se angažira u svom zvanju je loša majka, a ona koja na prvo mjesto stavlja obitelj, smatra se neangažiranom) te nametanje krivnje i sramote.

Način na koji je žena prezentirana u medijima ocrtava položaj žene u suvremenom društvu kojim dominiraju muška načela. Možemo, također, naglasiti snažan utjecaj stereotipa koji ženu automatski prikazuju kao seksualni objekt, podčinjenu htijenjima i maštarijama dominantnih muškaraca. Što se tiče tematskih područja u kojima žene najčešće djeluju, ona su vezana, uglavnom, uz umjetnost ili zabavu, sport, socijalnu i zdravstvenu problematiku. U nekim područjima ih uopće nema - nacionalna obrana, religijska pitanja, ljudska prava, pobune i demonstracije. Krajnji zaključak ovog istraživanja koje su provele B.a.b.e. je da su hrvatski mediji još uvijek pod snažnim utjecajem stereotipa, te da se rad, status i značaj žena u društvu i politici podcjenjuje i zanemaruje. Jezik, način razmišljanja i komuniciranja s drugima ostvaruje i utjelovljuje mušku dominaciju. Ono što je u jeziku muško je općenito osnovno, a ono što je žensko je sporedno i/ili neodobravano. Rječnik hrvatskog jezika (Anić 2001., 1991.) kaže da je žena osoba po spolu suprotna muškarcu a muškarca definira kao odraslu osobu muškog spola. Nazivi zanimanja, osim za tradicionalno ženska zanimanja kao što su medicinska sestra, kućanica su također muška. Termini gospođa i gospođica ukazuju na bračni status žene, dok kod muškaraca ne postoje nazivi koji bi ukazivali na njegov bračni status. Ovakvi jezični obrasci reflektiraju muški-dominiranu kulturu. Kako jezik odražava način na koji vidimo svijet, ovakvi obrasci reproduciraju i jačaju tu kulturu.