Seksualna edukacija koju sam željela imati

Skoro pa uopće nisam imala formalnu seksualnu edukaciju.

Kada sam bila desetogodišnjakinja učiteljica nas je zadržala tokom odmora da nas svečano informira da ćemo za koji dan početi krvariti iz naših vagina. Ako bi se to dogodilo dok smo u školi nismo to smjele NIKOME reći nego odmah obratiti najbližoj učiteljici koja će nam dati nešto što će upiti SRAMOTU NAŠE UTROBE. Nije ona zapravo rekla ovaj zadnji dio, ali čak i kao desetogodišnjakinja osjećala sam da je to snažno implicirano. To je bilo moje prvo upoznavanje s mjesečnicom. 

Kada sam imala četrnaest, profesorica biologije je preskočila poglavlje o reproduktivnom sustavu. Rekla nam je da nije izgledno da će se to pojaviti na ispitu sljedeće godine, a ako se i pojavi, imat ćemo mnogo pitanja na izbor pa možemo to i preskočiti. Buljila sam u skicu penisa u udžbeniku neko vrijeme. Nije bilo skice vagine, samo jajnika i maternice.

Iste godine došla je žena iz Tampax-a razgovarati s nama o menstruaciji pri čemu nam je podijelila reklamama preopterećene brošure o odrastanju. U tom sam dobu nosila C košarice i koristila tampone duže od dvije godine pa je to djelovalo pomalo zakašnjelo. Nitko nije imao nikakva pitanja nakon razgovora.

Kada sam imala sedamnaest imali smo 40 minuta zdravstvenog odgoja svaka dva tjedna. Nije bilo nastavnog plana, ali je naš profesor bio pametan i angažiran. Vodio je mnogo zanimljivih diskusija: o pijenju alkohola, drogama, pušenju,  zlostavljanju, o stresu i dobrim navikama pri učenju, depresiji, doživljaju tijela, te još malo o drogama i nasilju, ali nešto je vidno nedostajalo na popisu stvari koje tipično zabrinjavaju sedamnaestogodišnju djevojku.

I to bi bilo to. Mogu za ovo okriviti odrastanje u Irskoj, zemlji toliko ogrezloj u katoličanstvu da je rijetkost pronaći školu u kojoj jutarnja molitva prije početka nastave nije pravilo. Moja je prijateljica također išla u strogu žensku školu i ona je imala seksualni odgoj koji je navodno uključivao pokušaje stavljanja kondoma na bananu s jednom rukom.

Počela sam razmišljati o seksualnoj edukaciji koju bi željela da sam imala. Čak sam otišla toliko daleko i napravila nacrt nastavnog plana, malo sam opsesivna, ali neću to staviti na Internet zato što nisam edukatorica i zato što je dug pet stranica. Pokazat ću vam moju listu želja. Možda se tu javlja moja unutarnja Hermione Granger, ali zaista poželim da je postojala takva nastava.

Željela bih da je bilo nastave koja bi iznijela tvrde činjenice. Sve različite što oni rade i gdje mogu ići. Želim da je bilo nastave koja bi raskrinkavala sve mitove i iznijela na vidjelo sav slang, tako da se nisam trebala oslanjati na Urban Dictionary kojem sam kradom pristupala putem dial up veze na obiteljskom računalu.

Željela bih da smo bili naučeni da iako snošaj jest penis koji ulazi u vaginu, također postoje različiti načini na koje se može imati odnos i da će većina ljudi razviti svoju vlastitu definiciju kako postaju stariji. 

Voljela bih da smo bili naučeni da nema ničeg moralno lošeg u seksualnom činu. Voljela bih da su nas naučili da djevičanstvo nije nešto što može biti "oduzeto" ili "izgubljeno" i da zadržavamo svu svoju unutarnju vrijednost kao ljudska bića i nakon što smo imali spolni odnos po prvi puta.

Voljela bih da smo NEGDJE imali skicu vagine tokom mojih tinejdžerskih godina. Voljela bih da nam je netko rekao gdje mi je "klit" tako da ne bih morala koristiti Google samo da mi kaže gdje se ta stvar skriva.

Voljela bih da su me naučili da je masturbacija potpuno normalna, do te mjere da je gotovo banalna, i da sam možda dobila pokoju smjernicu.

Voljela bih da dječake nisu slali van učionice kada smo mi imale razgovor o menstrualnom ciklusu zato što me je previše muškaraca pitalo, znaš ono, kako je to imati posla s mjesečnicom? Željela bih da žene nisu osjećale potrebu da savršeno prirodan proces naših tijela oslovljavaju sa "stvari" ili "oni dani" ili koji drugi sramežljivi eufemizam koji koristimo da bi zaštitili muško pučanstvo od STRAŠNOG ZNANJA O KRVAVOM MJESEČEVOM KULTU. Zahvalna sam što ne moramo više sjediti u kolibi izvan sela, ali isto tako želim da se spominjanje mojih ovulacijskih grčeva ne smatra pomalo riskantnom temom u pristojnom društvu.

Želja mi je da je postojala detaljna nastava o čitavom reproduktivnom sustavu i da je obavezna nastava za sve ljude ove planete jer možda onda ne bi bilo toliko sredovječnih muškaraca iz srednje klase koji imaju bizarne izjave o tome što moja utroba može i ne može napraviti.

Željela bih da nam je netko objasnio razlike između roda, spola i seksualnosti i zašto su te razlike važne. Nisam o tome ništa znala dok se nisam uhvatila čitanja Judith Butler za diplomskog i smatram da ideja fluidnog roda za mene nije trebalo biti revolucionarno otkriće na pragu dvadesetih godina.

Voljela bih da mi je netko objasnio sve vezano uz kontracepciju: od različitih tipova koji su mi dostupni, kako rade, kako se koriste i kako do njih doći. Željela bih da moje prvo baratanje kondomom nije ujedno bilo i prvi put da pomažem muškarcu staviti kondom.

Željela bih da je više svjesnosti o postojanju homoseksualnih, biseksualnih, queer i trans ljudi i činjenice da imaju drugačija iskustva u seksu koja su također savršeno prirodna, normalna i važeća jer bi obijesna homofobija vjerojatno bila manje izražena pojava među petnaestogodišnjacima.

Željela bih da smo učili o spolno prenosivim infekcijama, ali bez tipične razine histerije i srama koja prati svaku diskusiju koja uključuje adolescente i spolno prenosive infekcije. Želja mi je da nam je netko objasnio da seks uključuje rizik, baš kao što je rizik uključen u bavljenje sportom ili vožnju automobila. To ne znači da se nikada ne bismo trebali odvažiti na te stvari nego da moramo biti upućeni i slijediti pravila kako bi se učinkovito nosili s rizicima.

Željela bih da nas je netko posjeo i objasnio nam da seks nije igra u kojoj se zbrajaju dobitci i gubitci između žena i muškaraca niti da je to natjecanje, roba ili nešto što žene daruju muškarcima u zamjenu za večeru i cvijeće (i da su žene koje se ne drže tog pravila droljaste namiguše).

Željela bih da smo se na tom istom predavanju dotaknuli pitanja o različitom tretiranju muškaraca i žena s istom seksualnom prošlošću u društvu, da to nije pošteno i OK i da je to nešto čega trebamo biti svjesni kada pričamo o seksu.

Željela bih da smo saznali SVE o pristanku i prije nego što sam počela aktivno tražiti feminističku literaturu. Željela bih da smo govorili da su pritisci i nagovaranja na seks također dio prinude. Željela bih da nam je netko rekao da kada je netko toliko pijan ili drogiran da ne može sastaviti koherentnu rečenicu, hodati po ravnoj liniji, ostati budan/budna i brinuti o sebi da ujedno nisu sposobni dati pristanak i da je seks s takvom osobom silovanje. Željela bih da je stavljen naglasak na činjenicu da bi seks uvijek trebao biti nešto što se događa između dvije osobe koje su uzbuđene, sretne i kojima je ugodno što su tu i da se nitko ne bi trebao pomiriti s ičim manjim od toga. Željela bih da su te stvari dio zajedničkog znanja i zdravog razuma umjesto da se konstantno odbacuju kao radikalna feministička agenda.

Najviše od svega željela bih da sam odrasla u okolini u kojoj bi se zajedno s vršnjacima osjećala ugodno diskutirati o seksu i postavljati pitanja jer onda ništa od gore navedenog ne bi izgledalo strašno i tajanstveno. Željela bih da smo imali diskusije o seksu na nastavi, ispite i zadaćnice na temu seksa i da je to jednako normalno, zanimljivo i važno kao i algebra ili poezija.

Danas sam upućena žena u dvadesetim godinama života koja otvorenije govori o seksu nego što je većina ljudi s njim ugodna, ali trebalo mi je mnogo vremena i gnjavaže da do toga dođem.

Marianne Cassidy je spisateljica i feministička blogerica u dvadesetim godinama, rođena i odgojena u Irskoj, trenutno u Ujedinjenom Kraljevstvu studira na Oxfordu. Pročitajte više o njenom radu na području roda, popularne kulture, seksualnosti i percepcije tijela na Massive Hassle ili je potražite na Twitteru@tinyorc. 

 

Izvor: http://www.rolereboot.org