Muzej pobačaja i kontracepcije

Kada bismo seksualnost mogli odvojiti od trudnoće, čovječanstvu bi bilo puno lakše, zaključio je Sigmund Freud početkom prošloga stoljeća. Ta je rečenica i prva koja vas dočeka u Muzeju kontracepcije i pobačaja, otvorenom krajem ožujka 2007. u Beču. Brojnim bečkim muzejima; dodan još jedan - čedo bečkoga ginekologa Christana Fiale. Kolekcija koju je Fiale godinama sakupljao, smještena je u dvjema prostorijama zgrade u centru Beča, a cilj je pokazati kako je kontroliranje plodnosti od pamtivijeka jedna od središnjih ljudskih preokupacija i(li) frustracija.

Najava otvaranja muzeja koji sadrži riječ abortus izazvala je različite komentare, podijelila političare, grad i državu oko toga treba li se novcem građana financirati ono što neki smatraju nedopustivim. Muzej je na kraju, bez nekih većih incidenata, otvoren. Zapošljava i kustosice zadužene za to da posjetitelji dobiju relevantne informacije. Posjet počinje u prostoriji gdje se tematizira kontracepcija, sa širokim rasponom najrazličitijih nekadašnjih, aktualnih i potencijalnih kontracepcijskih sredstava. Među eksponatima nalaze se naprave za ispiranje vagine, kondom napravljeni od ribljeg mjehura i stalak za sušenje. Mjesta se našlo i za Coca-Colu za koju se vjerovalo da može spriječiti neželjene posljedice. Iz izloga budućnosti biramo pilulu namijenjenu muškarcima.

- Potencijalno učinkovita, ali koja bi žena vjerovala muškarcu da je redovno uzima - rekla je Silvia Gronan, jedna od tri kustosice. Obilazak te prostorije bizaran je spoj zafrkancije i predavanja o seksualnom odgoju.

Situacija se zaoštrava kad se uđe u prostoriju u kojoj se tematizira abortus i zbog koje je Fiala nazivan mesarom, a predstavnici konzervativnih struja istupali u javnost skanjivajući se nad "muzejom kojim se slave ubojstva milijuna djece". Autori nisu imali potrebu ulaziti u raspravu o moralnim pitanjima koje abortus otvara. Breme tih pitanja vidljivo je u opreznosti kojom je postav rađen. Njihovo je polazište da abortus nije ili barem ne bi smio biti tretiran kao sredstvo kontracepcije. No, pobačaj nije izmišljotina suvremenog društva i njegov se broj ne razlikuje bitno od jedne zemlje do druge.

Razlika je tek u tome što u onim zemljama gdje nije legaliziran, društvo treba preuzeti odgovornost za to što žene odlaze kvaziliječnicima, što za posljedice nerijetko ostavlja teške zdravstvene probleme ili smrt. I društvo toga treba biti svjesno. Broj žena koje umiru od posljedica nestručno obavljenih pobačaja iznosi najmanje 68.000. Zemlje u kojima abortus nije legaliziran, suočavaju se i s povećanim brojem čedomorstava.

Priča o pobačaju počinje najraširenijim metodama kojima su se nekoć žene rješavale neželjene djece. Postojalo je i zanimanje tzv. proizvođačice anđela - žene koje su umjesto roditelja i rodbine obavljale taj posao. Da je zanimanje bilo popularno, svjedoče brojni novinski oglasi s tajnim kodovima. U suvremenije doba ta kovanica označavala je i anonimne Vere Drake koje su obavljale pobačaje, najčešće na kuhinjskim stolovima. Fiale, koji je godinama volontirao u Africi gotovo je svakodnevno spašavao polumrtve žene od posljedica nestručno obavljenih abortusa, a dio sačuvanih intrumenata izložen je u muzeju.

Različiti instrumenti za različite kultureMeđu ekspontima su komadi drveta kojima se služe u afričkim selima, ali i igle za pletenje za kojima su posezale europske žene; motiv nerijetko spominjan u literaturi kao artefakt koji objedinjuje proturječja ženskog rada, podčinjenosti, ali i prostora otpora. Kuhinjski stol i simbolično dijeli prostoriju na dva dijela: nelegalizirani i legalizirani abortus. Priča o putu do potonjeg ispričana je kroz svjedočanstva žena i aktivista, podatke o drakonskim kaznama kojima su žene bili podvrgavane i drugim oblicima kontrole države, crkvenih udruga i društva. Plakat austrijskoga biskupa i njegova izjava da silovane žene ne bi smjele pobaciti jer time čine dvostruki grijeh, smješten tik uz naslovnicu časopisa Stern iz 1974. na kojoj su fotografije žena i natpis "Imale smo abortus", vode do inventara suvremenih klinika.

Silvia Gronan navela je da su im najčešći posjetitelji mladi parovi, srednjoškolci koji dolaze u organiziranim skupinama te majke koje dolaze sa svojim kćerima. Nerijetko dolaze i tri generacije žena.

Redovni posjetitelji su i pro life aktivisti koje zanima samo prostorija za abortus. Ne usuđuju se raditi incidente i odlučuju se tek na nezadovoljne komentare te čekanje da im se netko obrati radi potencijalne rasprave o tome gdje počinju prava fetusa, a prestaju prava žena. Može ih se zaskočiti protupitanjem o tome gdje bi trebala prestajati prava države, a počinjati prava pojedinca, odnosno gdje počinje priča o pravu žene da sama, bez javne rasprave, donosi odluke o vlastitom tijelu.

Pobačaj zabranjen u tri europske zemlje

Nakon što je u Portugalu djelomično legaliziran pobačaj, u Europi još nije dopušten samo u tri zemlje: Malti, Irskoj i Poljskoj. U većini europskih zemalja dopušten je prekid trudnoće do kraja 10 tjedna. U postavu muzeja obrađuje se i tzv. abortus turizam. Primjerice, u prosjeku 7000 Irkinja godišnje odlazi u Veliku Britaniju kako bi počinile abortus. Pitanje o abortusu na Zapadu se u redovnim intervalima stavlja na dnevni raspored, ovisno o tome kako pojedina politička ili religiozna skupina, odnosno pojedinci dobiju na medijskoj važnosti.