Moja priča o nasilju u vezi

Imala sam 17 godina kad smo počeli živjeti zajedno. Prije toga smo bili u vezi otprilike dvije godine. Prošli smo mnogo toga. Zabrane roditelja, skrivanja, bježanja od kuće. On je imao 26. Na kraju sam digla ruke od svega i otišla od kuće, došavši njemu na vrata. "Ja hoću da mi živimo zajedno." – rekla sam. Nagovarao me je da se vratim kući. Nisam htjela. "Ali, nemamo od čega živjeti. Ja ne radim nigdje." – govorio je. "Nema veze." – bila sam uporna. Bio je to august 2016. Falilo nam je novca, ali ljubavi nije. Taj august je, tad, nekako bio savršen. Kuhao je, ne dozvoljavajući meni da mu pomognem. Snalazio se na razne načine da bi imali od čega živjeti. Trudio se da mi ne fali ništa. A onda je došao septembar. Krenula sam u školu. Nekad krajem mjeseca, došla je situacija gdje mi je trebao objasniti nešto iz matematike što nikako nisam mogla shvatiti i izvježbati sama. Objasnio mi je, međutim, nisam shvatila odmah. Bilo je potrebno objasniti još jednom. Napisao je zadatak koji trebam samostalno uraditi. Pogledala sam i rekla "Ja ovo ne znam, možeš li mi objasniti još jednom?" Počeo je psovati, naljutio se. Vikali smo jedno na drugo, a onda me ošamario. Ostala sam gledajući u njega, nisam mogla vjerovati da se to desilo. Nikad do tad me nije udario. A onda je počeo plakati i izvinjavati se. Naravno, na kraju me uvjerio da sam zaslužila taj šamar. Počela sam kriviti sebe. Nasilje od tog dana se nastavilo, za neke sitnice. Nedugo nakon toga, to se počelo dešavati i vani. Kad izađemo, skoro svaki put se posvađamo, vičemo jedno na drugo dok ljudi gledaju u nas a kad nikog nema u blizini, počela sam dobivati udarce. Išla sam s modricama u školu. Šutila sam o svemu tome, misleći da sam sve to zaslužila. Svaki njegov udarac sam opravdavala. Tako je prošlo 5 mjeseci našeg paklenog života. Zatim sam se vratila kući. Roditelji, kao da su znali šta se dešava, poslali su socijalnog radnika koji je rekao da imam roka 7 dana da se vratim kući, inače bi on završio u zatvoru. Voljela sam ga, bez obzira na sve. A na roditelje sam bila i dalje ljuta. Protiv svoje volje sam se vratila kući, u januaru 2017. Napokon sam dobila dozvolu da budem s njim tj. više se nismo morali kriti. Ozvaničili smo vezu. Ipak, on se vratio starim navikama, društvu koje ga je vodilo u propast, u svijet droge, krađe i belaja. Još više smo se počeli svađati. On je postao bolesno ljubomoran, branio mi je da se družim s većinom školskih prijatelja. Nije mi dao da izlazim s prijateljicama. A ja sam bila u godinama kad mi je sve zanimljivo i kad trebam živjeti, uostalom, provoditi se i iskorištavati svaki momenat. Srednjoškolsko razdoblje treba biti najljepši dio našeg života, zar ne? Meni je bio najgori. I bili smo zajedno još nekih godinu dana. Trpila sam sve kriveći sebe za svaku sitnicu. Pala sam u depresiju. U zadnjih par mjeseci se ne sjećam dana koji je prošao da nisam plakala. Zbog fizičkog i psihičkog nasilja. Ono fizičko prođe, modrice se povuku, bol prestane. Ipak, mislim da je psihičko ostavilo trajne posljedice na mene. Uništio mi je samopouzdanje za koje je trebalo dugo vremena da se vrati, i opet, nakon toliko vremena, ne mogu reći da se vratilo u potpunosti.