vijesti
Djevojčice se od malena uči da je nasilje koje doživljavaju normalno
Najnovije Europsko istraživanje o nasilju nad ženama (FRA survey, 2014) objavljeno početkom mjeseca ponovno se vrtjelo oko istih brojeva: svaka treća žena doživljava nasilje tokom svog života, a jedna od deset žena nasilje je doživjela u proteklih godinu dana. Svjesni smo toga i citiramo brojeve napamet. Izvještaj je jednostavno novi dokaz ženskog iskustva nasilja koje je toliko ugrađeno u naša društva. Istraživanja mogu samo otežati problem. Može se tvrditi da kontinuirano prepoznavanje opsega nasilja prema ženama rezultira u daljnjoj normalizaciji problema umjesto u stvaranju otpora. Znamo da je na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini nasilje protiv žena od strane muškaraca jedinstven društveni problem i trajno pitanje ljudskih prava prisutno u svim društvima i kulturama. To potvrđuju i službeni podaci koji se, godinu za godinom, objavljuju diljem svijeta.
Moje iskustvo
Od svoje osamnaeste godine radim kao volonterka, aktivistkinja i istraživačica u području nasilja nad ženama. Moje najnovije istraživanje bavilo se stavovima osnovnoškolaca o muškom nasilju nad ženama. Pri provođenju istraživanja, razmišljala sam o razlozima zbog kojih sam postala zainteresirana za ovu temu te sam se prisjetila vlastitih životnih iskustava. Često se žene problemom nasilja bave zbog osobnog iskustva nasilja. Osobno se nisam smatrala jednom od njih jer nasilje nisam osjetila u svojoj osobnoj povijesti, no kada sam sjela i razmislila ostala sam zaprepaštena ne samo zbog opsega zlostavljanja koje sam iskusila nego i zbog umanjivanja i normalizacije s kojom sam to činila i koja i dalje traje.
Tvrdi se da iskustvo nasilja ili imenovanje nasilja nije uvijek neposredno. Utoliko prije ono može biti doživljaj prijetnje, invazije i napada koje se kod žena može javiti neposredno ili kasnije. Moje osobno prisjećanje na nasilje uključuje: fizičko zlostavljanje, prisiljavanje na seks, pokazivanje spolovila i neželjena izloženost golim muškarcima, seksualni nasrtaji, fizički nasrtaji, verbalno te seksualno zlostavljanje. Zbog svijesti o načinu na koji sam smatrala normalnim osobna iskustva nasilja, postala sam jako osjetljiva na iskustva, priče i način na koji mladi ljudi iz ovog istraživanja gledaju na problem muškog nasilja nad ženama.
Intervjui sa sudionicima/ama
Pitala sam dječake i djevojčice u dobi od 11 i 12 godina što je za njih nasilje te kako i kada se ono događa. S njima sam također pričala o njihovim životima, prijateljstvima i iskustvima. Za većinu mladića nasilje je nešto što se događa na javnom mjestu, između dvoje odraslih muškaraca koji se fizički obračunavaju. Nasilnu situaciju pratilo je ozljeđivanje, a ponašanje muškaraca bilo bi s vremenom zaustavljeno. Bilo bi im rečeno da su pogriješili te bi nasilni muškarci snosili odgovornost, npr. otišli bi u zatvor. Isti tip odgovora dobiven je i za školsku situaciju. Dječaci su fizički nasilni na javnom mjestu gdje su ih nastavnici upozorili na neprihvatljivost nasilnog ponašanja i kaznili.
Ovi se odgovori nisu ponavljali kod djevojčica. One su govorile da doživljavaju da ih njihovi muški vršnjaci guraju, udaraju, ćuškaju, prate i nazivaju seksualnim imenima. Njihova iskustva nisu odgovarala standardnom opisu "stvarnog" nasilja koje uključuje muškarce koji se tuku u javnosti i za to dobivaju službenu reakciju i trpe posljedice. Stalno iznova, kada bi djevojčice u problemima prilazile učiteljima/icama i osobama od autoriteta bile su ignorirane jer "pričaju priče", dižu buku oko nečeg trivijalnog ili bi slušale staru uzrečicu "on to radi zato što mu se sviđaš".
Imenovati nasilje
Ovakve reakcije obezvrjeđuju žensko iskustvo nasilja pri čemu se nasilno ponašanje umanjuje i smatra normalnim. U njihovoj odrasloj dobi normalizacija nasilja biti će zamijenjena terminom "svakodnevna interakcija" između muškaraca i žena. Ovo objašnjava zašto zemlje poput Danske i Švedske imaju veću stopu muškog nasilja nad ženama u nedavnoj studiji. Zemlje sa višom razinom rodne ravnopravnosti sklonije su službenom priznanju za žene, što im omogućava ne samo da imenuju već i da definiraju svoja iskustva kao nasilje. Počnimo se ponašati u skladu s tim podacima umjesto da se bavimo različitim prezentacijama jedne te iste stare priče. Ključnu ulogu u tome igraju prevencija, edukacija i javne kampanje kako bi se suprotstavili nasilju. Uz to moramo dovoditi u pitanje normalizaciju nasilja. Moramo osporavati dinamiku heteroseksualnih odnosa gdje je muška nadmoć nad ženom smatrana prirodnom i normalnom te se koristi kao uzrok i opravdanje nasilja.
Autorica: Nancy Lombard, Glasgow Caledonian University
Izvor: http://theconversation.com