One noći kad je započelo sve

Mislila sam da sam jako dobro proradila sama sa sobom činjenicu da je moje tijelo nasilno dodirivao stranac. Činjenica da nije dio sebe unio u mene zahvaljujući mom grču i nečujnoj borbi bila mi je pokazatelj da mi se ništa strašno nije desilo. Da, mislila sam da to na mene nije ostavilo traga. No sada kada bolje sagledam moj život, nakon te noći provedene u kući rođakinje u koju je netko provalio i podmuklo se uvukao u moj krevet, znam da puno toga nije bilo isto. Ne mogu reći da sam imala "velike traume" ili "noćne more", ali da su noć i strah bili dugo nerazdvojni velika je istina koliko god ja to sebi ne željela priznati. Možda sam sama sebi htjela pokazati da mu neću dopustiti da me još više povrijedi te sam sama sebe uvjerila da sam OK s tim događajem.

Moja obitelj je to prešutjela. To je bilo nešto što se znalo, ali o čemu se nije pričalo. Jedino mi je teta još te noći rekla jednu rečenicu koja mi je ostala u pamćenju: "Nemoj zbog ovog sada kloniti se dečki. Nisu svi takvi." Vjerojatno zbog toga nikada nisam izgradila veliku distancu prema njima. Čak što više uvjek sam se okruživala muškim prijateljima i u njima tražila zaštitu.

Nakon te noći moj san je bio isprekidan i svaki i najmanji šum me je budio i u meni izazvao strah. Večernji obilazak kuće i provjera jesu li svi prozori zatvoreni i vrata zaključana postao je obveza prije spavanja. Jedino me mučio mali otvor na tavanu kuće za kojega sam vjerovala da je jedini ulaz u kuću, iako se nitko ne bi mogao kroz njega provući. Noću nakon nekog šuma protrnula bi i često nepokretno ležala u krevetu. Nakon nekog vremena bih skupila snagu i otišla prošetati kućom da se uvjerim da nema nikoga. Tada bi uz upaljeno svjetlo i željezni autić ispod jastuka uspjela i ponovo usnuti.

Sada kao rezultat potiskivanja tog događaja više se ne mogu ni sjetiti kada se to točno dogodilo. Znam da sam bila u osnovnoj školi ali koji razred? Ne znam. Vjerojatno šesti ili sedmi. Strah. Znate kada vam u susret ide nepoznata osoba koja se uklapa u vašu izmišljenju sliku "opasne" osobe, a vas nešto u trbuhu presijeće i potpuno zablokirate. Ne možete se pomaknuti ni glas ispustiti. One noći nisam mogla zvati u pomoć. Glas jednostavno nije izlazio iz mene.Od tada me toliko i ne smeta to što bi me netko napao, nego što se ja ne bih mogla braniti. Strah me je bilo onog straha u meni kojeg sam mrzila i zbog kojeg nisam mogla braniti sebe. Nakon nekoliko godina svjetlo po noći je još uvijek bilo upaljeno, ali tada je to mama shvatila i protestirala zbog potrošnje struje. Mislim da se tada počelo u meni nešto graditi protiv nje što je zamrznulo naš odnos. Kako nije shvatila?

Dečki. S dečkima mi je bilo OK. Birala sam one koji će biti dobri prema meni i koji će me nositi na dlanu. Kada sam upoznala dečka kojeg sam zavoljela i s kojim sam bila spremna voditi ljubav nakon godinu dana hodanja, sve se vratilo. Sjećam se da smo bili u stanu, sami i da smo se počeli maziti, a u meni se vratio onaj osjećaj straha da želim pobjeći i da ne želim da me itko dira. Ustala sam i otišla u kuhinju. Mislim da je bio jako zbunjen jer to nije bio prvi put da smo bili sami. Srećom shvatila sam da ću ga jako povrijediti ako mu ne objasnim što se dešava u meni. Voljela sam ga i željela uz sebe, ali istodobno nešto u meni je bježalo od bilo kakvog dodira. Ispričala sam mu sve i tada sam se po prvi put rasplakala. Nisam plakala ni one noći niti bilo koje druge koje su usljedile, ali gušila sam se u suzama u njegovom naručju. Shvatio je. Nije me gledao drugačije, nije se promijenio i s vremenom moj strah je nestao i mogla sam u potpunosti uživati u našoj ljubavi. Zahvaljujući njemu nisam izgradila strah, kojeg mnoge cure imaju, da će me dečko odbaciti ako sazna i nisam se zbog toga osjećala prljavo.

Drugi ljudi. To sam rekla dvjema prijateljicama, i to nekoliko godina nakon te noći. Iako nisam pričala o tome s vremenom sam upoznala još nekoliko djevojaka koje su mi se povjerile. Rekle su da su imale slično iskustvo. Nisam mogla vjerovati kako često se to događa i koliko osoba oko mene zapravo shvaća…

Poslije. Imala sam priliku 7 ili 8 godina nakon te noći porazgovarati otvoreno o svom strahu i odnosu prema majci. Između svega ostalog najviše mi je u glavi zazvonilo pitanje: "Za što se kriviš?". Koliko god da sam ja bila realna i naoko čvrsta u cijeloj toj priči, uz jedan dio potisnutih osjećja, pitanja, razmišljanja potisnula sam i neki osjećaj krivice i odgovornosti za taj događaj (iako to da mislim da sam ja kriva nikada do tada ne bih izrekla). Negdje duboko u sebi optužila sam sebe da sam sama kriva što mi se to dogodilo jer sam večer prije presvlačila majcu, a rolete nisu do kraja bile spuštene pa je netko možda vidio i… Zanimljivo zar ne? Tek tada sam shvatila da sebe krivim za nešto za što ni u najluđim snovima ne mogu biti kriva. Drugo postavljeno pitanje na koje takođe tada nisam dala odgovor, ali ono je ostalo odgovoreno u mojoj glavi je: "Za što je kriviš (mamu)?" i "Kada ćeš joj oprostiti?" Mislim da joj do tada nisam oprostila to što je zanovijetala zbog upaljenog svjetla u sobi.

Kako sam sada? Sada shvaćam da je najveća greška bila zabraniti sebi da razmišljam o tome. Još uvijek volim provjeriti da li je sve zatvoreno, ali ne budim se na svaki šum, a shvatila sam da kada se i probudim da mogu početi nešto crtati i vrlo brzo taj osjećaj nestaje. Zapravo ne sjećam se kada sam se zadnji put probudila u strahu. Našla sam se u situaciji u kojoj me je neki pijani starac napao u tramvaju. Nisam zablokirala. Vrlo jasno sam mu rekla da se makne i nakon što me je pokušao udariti, vratila sam mu svom snagom. Možda nije najpametnije tuči se s pijancima, ali vratila sam kontrolu nad sobom. Mogla sam se obraniti i savladati strah i blokadu.

Poruka. Ne mogu reći da mi ta noć nije promijenila život, ali koliko god da je u njega unijela straha, toliko je izgradila u meni neke druge osobine, interese koji su pokrenuli moj život u ovom pravcu. Volim svoj život kakav je sada i uživam u njemu. Jedan od razloga zbog kojih sada ovo pišem je posljedica ovog životnog puta. Željela bih reći svima vama koji ste osjetili taj strah u sebi da niste jedini, da slobodno popričate o tome jer sve dok ćete to držati skriveno u sebi i nedopuštati sebi da to izbacite van, toliko dugo će taj događaj vladati vašim životom. Možda ništa više neće biti kao prije, možda. Ali možda će biti i bolje jer ćete naći u sebi snagu da se borite za sebe.