Nasilje u vezi

Ovoj je pismo jedne naše čitateljice koja je vidjevši web stranicu SeZaM odlučila podijeliti s nama i vama svoje iskustvo nasilja u vezi.

Pozdrav! Sad imam 23 godine, a kad sam imala 18 godina bila sam u vezi s na prvi pogled dobrom i zanimljivom osobom. I sve je bilo OK dok prvi put nisam od njega dobila šamar. Naravno on je smislio zaista "slatku" ispriku i u trenu okrenuo problem na mene te me uvjerio da sam to zaslužila. Ispričala sam mu se, iako nisam znala zašto, ali naravno "mir u kući je najvažniji" i prešla sam preko toga. Da bar nisam... Nakon toga uslijedio je pravi pakao. Vjerojatno je vidio da sam osoba s kojom se može slatkim riječima vrlo lako manipulirati i da sve opraštam, pa čak i njegovu nevjeru, te me počeo napadati za sve probleme koje smo imali, a danas kad promislim to su bili problemi koje je sam smišljao. No, tvrdoglava kakva jesam, ipak sam mu znala vratiti na njegove riječi što bi ga još više razljutilo i da bi me "ukrotio" počeo me udarati. Prvo su to bili obični šamari, zatim je sve postalo ozbiljnije. Sjećam se njegove ruke koja uzima moju glavu i udara o zid, zatim onih teških čizama koje paraju kožu na bedrima, rukama, te boli i krvi koji su s vremenom postali dio svakidašnjice... Veliki slojevi pudera na licu, duge traperice ljeti, dugi rukavi... sve mi je to bilo normalno i prihvatljivo.

Ne mogu objasniti zašto, ali on mi je bio sve. Poput magneta sam ga se držala, tražila ga noću dok je pio, te se, koja ironija, osjećala živom samo kad sam bila kraj njega. Nekoliko puta sam od jačine boli padala u nesvjest, a jedan od tih puta sam se probudila sama uz obalu, bačena poput vreće smeća... To je trajalo godinu dana. I moje tijelo je bilo puno modrica koje sam tako vješto skrivala da čak ni majka nije ništa vidjela. Najčudnije je bilo što ponekad kad bi me udarao kraj nas su bili ljudi koje sam smatrala prijateljima, i oni bi samo okrenuli glavu i pravili se da ne vide, dok me jedanput nije bacio u bodljikavu biljku iz koje se nisam mogla sama izvući, pa mu je jedan od njih rekao "udariš li je još jednom, udarit ću ja tebe!". No naravno, to ga je samo još više razljutilo i, budući da je ipak bio kukavica pred prijateljima, odveo me iza nekakve visoke zgrade i ... Sjećam se samo visokog bijelog zida, zamućenog pogleda, mirisa vina i boli.

Srećom, kako sam uvijek bila dobra u školi,upisala sam se na faks i tamo upoznala zaista predivne ljude. Jedan od njih je bio posebno zanimljiv i govorio je kako je život lijep, kako treba uživati i tek sam tada shvatila ozbiljnost situacije u kojoj sam se nalazila, moj život je zapravo bio ugrožen... A nakon što sam došla na fakultet s velikim crnim naočalima, ne bih li pokrila izmučeno i modro lice, odlučila sam mu sve ispričati. Slušao me pažljivo i vidjela sam suzu na njegovom obrazu te njegove usne koje su rekle rečenicu koju ću zauvijek pamtiti: "nitko te nema prava udarati!". Bum! Nisam mogla više, te riječi su mi svaki dan odzvanjale, ali bila sam nemoćna, nisam mogla otići od njega jer nisam znala bez njega živjeti. No, sreća mi je onda okrenula lice i on je morao otići na godinu dana...

Tada sam opet započela normalno živjeti, odnosno bar sam tako mislila... Nakon godinu dana, on se vratio, ali postala sam jača osoba i usprkos njegovim stalnim molbama više se nikad nisam našla s njim, do danas, niti ću. No posljedice su ostale i ja, ne znajući kako se nositi sa svim tim stvarima, odlučila sam sve zaboraviti, i nekako sam to potisnula u sebe. Jedino što je bilo vidljivo je bio moj strah od muške ruke i trzanje tijela kad bi mi netko prišao i pokušao me zagrliti ili samo dotaknuti. A onda sam se opet zaljubila, s 21 godinom. Imala sam još nekoga i između, ali on ne spada u ovu priču pa ga je bolje izostaviti...

Opet vesela, opet nasmiješena, no opet uplašena, jer su mi se slike prošlosti vraćale noću, u snovima, krenula sam u novu vezu. I ponovo je sve bilo u redu, te sam ispričala svoju prošlost tadašnjem mladiću, nadajući se da će mi on na neki način pomoći i pokazati mi da sam sad sigurna. Tada mi je obećao da će me čuvati i da nikad neće na mene dignuti ruku. Vjerovala sam mu i mislila u sebi, pa ne može se nekome dva puta u jednom životu dogoditi nešto tako, no pogriješila sam... A to mi je dokazala njegova bolesno ogromna ljubomora. I ponovno modrice, ponovno onaj užasan osjećaj jada i bezvrijednosti. Istina, nije me nikad udario kao što sam prije udarana, ali modrice su ipak bile opet tu. Potezao me za ruke, noge, pljuvao u lice i konstantno napadao riječima "droljo", "gaduro"... Prošlost se opet vratila, sve čega sam se bojala sada je opet bilo tu, tako živo i opipljivo... i opet ta bol. Nova godina dana puna boli, iskorištavanja, čak i silovanja... Nisam ni to znala, ali muškarac s kojim jesi može te silovati, i te kako, možda još i gore nego netko koga ne poznaš... Povukla sam se opet u sebe, no opet se vratila ona tvrdoglavost kojoj možda mogu i zahvaliti što sam danas živa. I to je trajalo sve do unazad 6 do 7 mjeseci, a ono što me otrgnulo bio je njegov pokušaj da me zauvijek "ugasi". Ta noć, započeta standardnom svađom, na koju sam se više bila naviknula, ako je to uopće moguće, nikad je neću zaboraviti, niti potisnuti, ma koliko se god trudila. Prvo me je pljunuo u lice, i osjetila sam onaj smrad pljuvačke koji me je užasno ljutio i gadio mi se, i nisam mogla to više podnijeti pa sam vrisnula koliko sam god jače mogla. Pogledala sam ga u oči, gorio je, bio je užasno bijesan što se usuđujem na to, te ujedno prestrašen da ne dođu susjedi ili da me netko ne čuje. Uzeo je jastuk, koji je do tada bio tako ugodan predmet, zadužen samo da nekome omogući odmor i utočište umornom vratu, i stavio ga preko mog lica. Bezuspješno sam pokušavala skinuti ga sa sebe, pomaknuti jastuk i osloboditi se njegovih ruku, ali nisam mogla i bila sam slabija od njega i postala sam toga svjesna. Samo mrak i taj mali trag svijetlosti u dnu su bili tu, a zraka je bilo sve manje. I onda sam se opustila, nisam više ništa mogla, znala sam to i tada sam poželjela ono čega se užasavam, željela sam da me dokrajči, da prestane taj umor, sve te svađe i taj strah pomješan s boli. Ali onda je prestao, dignuo je jastuk i noge su mi se same pokrenule, te sam pobjegla prestravljena. Trčao je za mnom, sjećam se i nekih ljudi koji su me gledali, jer su ih vjerovatno probudili moji krikovi ili zapomaganja kojih uopće nisam bila svjesna... Ali opet me uhvatio i molio da mu oprostim, da nije to htio učiniti, da sam krivo shvatila, jer on je samo htio da prestanem vrištati. No nisam mogla govoriti, grlo me je užasno stezalo, ruke su mi drhtale, a koljena klecala i sve što sam htjela je pobjeći i nikad se više ne vratiti. I pustio me, nakon što sam ga pokretima uvjerila da mu vjerujem i da je sve OK.

Ali taj pakao se opet nastavio... Pobjegla sam od njega, ali nije mi više dao spavati, zvao me stalno na mobitel i prijetio da će se ubiti jer on ne može živjeti bez mene. A ja se užasno bojim smrti, jer sam izgubila u tim prokletim prometnim nesrećama par dragih ljudi, par prijatelja, simpatiju i mladića, i nisam mogla ugasiti mobitel ili ga zaboraviti. Bila sam užasno zabrinuta što će učiniti, hoće li sebi nauditi... I to je trajalo skoro mjesec dana, a onda je prestao i nakon bezbroj mojih molbi napokon je popustio, te rekao da ću mu uvijek ostati u srcu poput njegovog pokojnog oca.

Sad nakon 7 mjeseci opet sam na svojim nogama i od nedavno opet zaljubljena, iako sam mislila da više nikad neću biti u stanju niti popričati s muškarcem, i prvi put u životu sam stvarno sretna. Nedavno sam mu ispričala svoju prošlost, jer su slike još žive u meni i znao je da nešto nije OK, da sam zabrinuta. No nemam sigurnost u sebe, iako sam nedavno diplomirala, već sam se zaposlila, kupila auto, sama plaćam kredit, kažu da sam zgodna, ali osjećaj da ništa ne vrijedim je još uvijek tu, a to mom dragom smeta. On je drugačiji, stariji i iskreniji, on je predivan i znam da nikad neće dignuti ruku na mene niti me krivo pogledati, volim ga i sve bi za njega učinila, kao i on za mene, tako da želim naći tu sigurnost u sebe, prestati se sramiti i bojati, prestati spavati s upaljenim svetlom i bojati se prirode po noći. Također želim prijeći preko tih slika prošlosti, prestati sanjati užasne snove, zapravo se pomiriti sa svojom prošlošću i živjeti s njom. Dragi mi zaista puno pomaže, ali ne bi bilo uredu od mene da ga opteretim svim što imam u sebi, prvenstveno jer je jako osjetljiv i boli ga kad sam tužna, a kamoli nešto drugo. Moja majka za njega kaže da je poput lika iz ljubavnih romana, a ja znam da je on puno bolji od njih, i znam da je stvaran jer ga mogu opipati, jer osjećam njegov miris svaki dan i njegove poljupce i zagrljaje. No, ne želim dopustiti de se opet vrate depresije koje sam imala kad bi prošlost u meni postala preživa, niti da išta uništi ovu vezu, jer oboje znamo da je to ona prava ljubav i da je zauvijek. Ponekad stanem i zapitam se odakle mi snage za prijeći preko svega što mi se dogodilo, a onda opet proradi moj obrambeni mehanizam i kažem sebi da to nije ništa, da je takva prošlost normalna... Posljedice su ostale, i znam da će dio njih ostati tu zauvijek i da ću morati živjeti s njima, ali vjerujem u sebe, želim postići sigurnost i važnost. Dosta mi je više toga da ne mogu sama ići noću nigdje, ni osvijetljenim ulicama ako su puste... Ostala sam dijete u sebi, i razmišljam na taj način, i bojim se poput djeteta, a ljudi mi uvijek govore: "da prestanem pokušavati spasiti cijeli svijet, jer to je nemoguće". Preosjetljiva sam, lako se rasplačem, sve me pogađa, jednostavno nemam svoje "ja", nemam sigurnost... I zaista sam umorna od toga i imam razlog i volju da se riješim svega ružnog! Samo ne znam kako, jer svaki moj pokušaj propadne... I dragi mi kaže da su ti pokušaji mnogo, ali meni se ne čini tako... Slaba sam, ranjiva, a to me ljuti...

Ali volju za životom i nadu nisam izgubila, što me jako veseli i osjećam da u meni ima snage za suočavanje sa stvarnošću i prošlošću, ali je moram pronaći...

Zaista mi je drago što ima ljudi poput vas koji se trude pomoći ostalima, Hvala i pozdrav svima!