Nedavno smo razgovarali sa grupom mladih studenata i studentica oštećenog vida. Neki/e od tih djevojaka i mladića su slijepi od rođenja, neki su postupno gubili vid dok su neki slabovidni.

Odrastanje ovih mladih osoba odvijalo se u krugu videćih jer su svi oni pohađali osnovnu i srednju školu zajedno sa videćima, odnosno bili su u integraciji. Svi su se oni tokom svog života susreli sa predrasudama svoje okoline, odnosno predrasudama videćih osoba.

Doživjeli su izbjegavanje ili bi osjetili da videći imaju strahove prije kontakta s njima a to opisuju na način: "Osjetim to prema glasu, osjetim da su zbunjeni, da ne znaju što bi rekli i na koji način". Često ih se podcjenjuje jer okolina misli da osobe s oštećenjem vida "idu u specijalnu školu"," da su glupi"," nepismeni" ili se " iznenade ako kažemo da studiramo". Doživljava ih se stereotipno, primjerice "smatra se da imamo izoštrena osjetila, npr. sluh" ili da su bespomoćni i nesposobni npr. "da slijepa osoba treba pomoć baš sa svime" a neki su doživjeli i verbalno nasilje.

Susreću se često i sa nepoštivanjem vlastitih potreba od strane okoline jer nailaze na prepreke u školi ili na fakultetima npr. pri traženju informacija a to ilustrira slijedeći primjer: "U srednjoj školi kada bi profesor napisao nešto na ploču i neće reći što je napisao i onda bi ga ja svaki put morao tražiti da mi pročita jer ja to ne vidim".

Okolina ih smatra nepoželjnima partnerima/icama  jer " videći ne žele vezu sa slijepima, općenito s osobama s invaliditetom".  Prema njihovom iskustvu, oštećenje vida je uvijek u prvom planu te ističu: "Ljudi nas previše gledaju kroz tu sljepoću, prvo smo slijepi a tek onda smo osobe".

Pitali smo ih i što bi željeli poručiti svojoj okolini, odnosno videćima i odgovori su uključivali slijedeće:

"Poručila bi im da sam osoba kao i sve druge, da se ne trebaju bojati pristupiti mi. Htjela bi poručiti dečkima da slobodno stupe u vezu s osobom s oštećenjem vida jer smo mi jednako vrijedni kao i videći".

"Slabovidne osobe, žele raditi i ponašati se kao videći, svi smo manje-više optimistični, aktivni, trudimo se raditi sve kao i videći".

"Ja cijelo vrijeme pokušavam pokazati ljudima da sam ravnopravan član ovog društva. želim sve ono što i moji vršnjaci i nisam posebna samo zato što imam bijeli štap".