Mladi s oštećenjem vida i učenje o seksualnosti

Nedavno smo razgovarali sa grupom mladih studenata i studentica oštećenog vida. Neki/e od tih djevojaka i mladića su slijepi od rođenja, neki su postupno gubili vid dok su neki slabovidni. Odrastanje ovih mladih osoba odvijalo se u krugu videćih jer su svi oni pohađali osnovnu i srednju školu zajedno sa videćima, odnosno bili su u integraciji.

Zanimalo nas je na koji način su učili o seksualnosti i vezama i kako doživljavaju taj aspekt njihovih života.

Što se tiče izlazaka i druženja s vršnjacima to izgleda slično kao i kod videćih - izlazi se u kafiće, klubove i najčešće su to izlasci sa videćim prijateljima. Ako se izlazi samo u grupi slijepih osoba onda se posebna pažnja pridaje mjestu izlaska koje je najčešće kafić a ne klub gdje bi se mogli pogubiti. Također, percepcija jedne sugovornice jest da slijepe osobe malo izlaze u društvo i malo se druže izvan svog kruga - Slijepe osobe jako puno tulumare ali to čine jedni s drugima i to najčešće u sobama.

Mladi s oštećenjem vida se dosta oslanjaju na pomoć i podršku videćih prijatelja kod izlazaka/druženja, pri upoznavanju osobe koja im se sviđa, jer videći daju početne informacije i olakšavaju proces prilaska, upoznavanja.

Informiranje i učenje o seksualnosti izgledalo je slično kao i kod videćih mladih. U obrazovnom sustavu nema previše informacija o seksualnosti i to uvelike ovisi o motivaciji i dobroj volji profesora/škole. Sugovornici/e navode roditelje kao prvi izvor informacija o seksualnosti i primjetna je njihova otvorenost u komunikaciji s roditeljima gdje su ih mogli pitati sve što ih je zanimalo i dobiti zadovoljavajuće odgovore. Informacije su dobivali i od rođaka a neki navode kao izvor informacija i profesore u školi, stručne osobe (tiflopedagoginje), internet (forumi) ili časopise (Teen, OK). O seksualnosti se razgovara i sa prijateljima, traže se ili razmjenjuju informacije i savjeti ali priča se i neozbiljno, kroz zezanciju. Najveći interes pobuđuju teme kao: prvi spolni odnos, da li će boljeti prvi put, spolni čin.

U odnosu na seksualnost, njihova pitanja, strahovi i sumnje su identični kao i kod videćih mladih: Jel prvi spolni odnos boli?, Kako će penis ući u vaginu tj. kako će taj moj dečko to izvesti?, Kako će videća osoba reagirati na mene u seksualnosti (npr. njegova reakcija na tijelo, da li je nešto dovoljno dobro, da li tako izgledaju druge osobe…pitanja vezana uz vizualne informacije), zatim pitanje vjernosti, iskorištavanja za jednu noć, problem sramežljivosti, povučenosti i osjećaj inferiornosti osoba s oštećenjem vida. Što se tiče strahova, navodi se strah od prihvaćanja/odbijanja, strah od samoće i uočava se problem sniženih kriterija koje imaju osobe s oštećenjem vida kada ulaze u veze. Sugovornici/e uočavaju i postojanje pritisaka za stupanje u spolni donos i to od strane vršnjaka (neki navode specifično vršnjake s oštećenjem vida) i društva generalno. 

Jednako kao i kod videćih, naš je dojam da su djevojke otvorenije i sklonije otvoreno pitati i razgovarati dok su dečki zatvoreniji u razgovoru o ovim temama.

Jedna sugovornica primjećuje i rodne razlike koje se odnose na videće osobe i na one oštećenog vida. Primjećuje da su češće veze između osoba oštećenog vida a ako se radi o "mješovitim" vezama gdje je jedna osoba videća a druga s oštećenjem vida onda su češće veze videće djevojke i slijepog mladića. To povezuje i sa slijepim ženama koje će se teško uklopiti u stereotipnu žensku ulogu koja uključuje obavljanje kućanskih poslova i brigu o djeci i muška stereotipna očekivanja od žena - Muškarac koji očekuje od žene da to sve radi će se sigurno zapitati da li će jedna slijepa žena to moći tj. prati, kuhati i brinuti o mojoj djeci?.

Sam proces upoznavanja, zaljubljivanja i stupanja u emocionalnu vezu/odnos ima neke dodirne točke sa istim procesima kod videćih mladih ali se u nekim segmentima i razlikuje. U prvom kontaktu svi ističu važnost razgovora kao jedne od najvažnijih metoda pri upoznavanju i zbližavanju s nekom osobom. Neki ističu i važnost upoznavanja osobe opipom. Izneseno je i mišljenje da se slijepi često zaljubljuju u nekoga na temelju glasa ili na temelju opisa videćih prijatelja što može rezultirati nekvalitetnom vezom. Kao problem iznose to što su zakinuti za informacije koje proizlaze iz govora tijela i neverbalne komunikacije što može uzrokovati nesigurnost u kontaktu s drugom osobom stoga preferiraju razgovor i jasno verbaliziranje.

U odnosu na homoseksualnost vidljivo je postojanje predrasuda prema homoseksualnim  osobama čak i ako ih osobno poznaju a to ilustriraju stavovi poput:  Mislim da je to danas manje-više devijacija koja se prihvaća pod normalno ili Moje društvo, ako je bilo govora o tome onda je to "Nikada, ni živ ni mrtav", ne podržavamo to.