Edukacija/trening o rodnoj ravnopravnosti

Edukacija o rodnoj ravnopravnosti, tj. trening o odnosu među spolovima/rodovima je intervencija s ciljem promjene svijesti, znanja, vještina i ponašanja u odnosu na pitanja spola/roda. Dotiče se pitanja osobnog i političkog, čak i kada to nije namjerno planirano. Treningom se nastoji potaknuti razvoj i osnažiti sudionike/ce da istražuju teme, razumiju dinamiku svojih društava i primjene koncept analize roda u svakodnevnoj praksi. Potiče svakog da preispituje sebe i svoj odnos s drugima. Jednom kada započne na radionici, proces se nastavlja i u svakodnevnom životu. Osviještenost za tu problematiku je osnovna u treningu. Podizanje razine svijesti usmjereno je na stavove, percepciju i uvjerenja: ako ljudi nisu osjetljivi na nejednakost, trening neće na duge staze promijeniti praksu. Smatramo da ako nisu dotaknute emocije ljudi, i ako praksa u njihovom osobnom životu nije bila predmet diskusije, postoji opasnost da će osviještenost o pitanjima roda ostati samo intelektualan konstrukt i biti će ograničena u svojoj snazi da urodi smislenom društvenom promjenom. Cilj treninga su promjene u znanjima, vještinama i stavovima sudionika/ica. Temeljem procjene potreba sudionika/ica, treneri/ice se odlučuju o jednom ili više područja promjene, koja koriste kao osnovu za određivanje ciljeva treninga. U skladu s postavljenim ciljevima određuju se prikladne aktivnosti.

Rad s adolescentima i adolescenticama podrazumijeva jednu bitnu činjenicu, a to je da ih moramo promatrati kao osobe i uvažiti ih kao takve. Pokroviteljski odnos, dijeljenje savjeta i zanemarivanje njihovih potreba, mišljenja i stavova je strategija koja ne funkcionira i ne može donijeti željene rezultate. Svako etiketiranje i kategoriziranje adolescenata/ica može biti kontraproduktivno jer će u njima proizvesti osjećaj nepovjerenja i nerazumijevanja. Uobičajeno je mišljenje da su odrasli "stariji i pametniji". Međutim, većina odraslih se našla u situaciji gdje su u razgovoru s mladima postali svjesni činjenice da to baš i nije tako. Uvjerenje da se stavovi odraslih temelje na zreloj procjeni, a smatra se da to nije slučaj kod mladih, otežava bilo kakav rad s mladima koji uključuje suradnju. Neophodno je za rad s adolescentima/icama biti otvoren i reagirati na njihovu radoznalost i razmišljanja uz pomoć kreativnog kombiniranja diskusije i različitih aktivnosti. Rad s adolescentima i adolescenticama može biti iscrpljujući, uzbudljiv, stresan, ali i prepun satisfakcija. Izgradnja jake i istovremeno otvorene veze s mladima zahtijeva spremnost za slušanje, vjerovanje i svrstavanje na "njihovu stranu". Istovremeno od ogromnog je značaja da mlade osobe dobiju iskrenu i točnu informaciju o pitanjima koja se tiču njihovog vlastitog života.

Postoji mnogo dokaza u prilog tvrdnji da su djevojke u lošijoj poziciji u mješovitim grupama s mladićima. Mladići su skloni zauzeti prostor, pričati cijelo vrijeme, biti glasniji, prodorniji, prekidati djevojke, itd. U mješovitoj grupi može biti teško pokušati dati jednako prostora i djevojkama i mladićima. Djevojke obično vole biti u mješovitim grupama zajedno s mladićima, ali svakako treba imati na umu da djevojkama ponekada može biti teško otvoreno govoriti u prisutnosti mladića. Zbog toga je korisno da neke sesije za koje vi osobno procijenite da će na taj način biti uspješnije budu samo za djevojke ili samo za mladiće. Ako to nije moguće, pokušajte tako što ćete veliku grupu podijeliti u manje grupe istog spola i na taj način kreirati prostor za slobodnu diskusiju. U našoj kulturi mladiće se rijetko potiče da govore o vlastitim emocijama, stoga ih je teže navesti da govore otvoreno. S druge strane, neki mladići mogu osjećati snažan pritisak za "dokazivanjem" svoje muškosti, pa to može rezultirati iznošenjem lažnih informacija (npr. vezanih uz seksualno iskustvo). Kada radite u mješovitoj grupi, potrebno je da pripazite na načine na koje mladići nastoje dominirati ili pak zastrašivati djevojke. Osigurati da svatko, redom, dobije priliku da govori je jednostavan način prevladavanja ovog problema, ali isto tako je potrebno da u slobodnoj diskusiji budete taktični i čvrsti. Ne dozvoljavajte da mladići prekidaju djevojke, ismijavaju ih ili koriste uvredljive izraze vezane uz žene. Zapamtite da djevojke često ne žele govoriti otvoreno u miješovitoj grupi zbog iskustava s mladićima "izvan" same grupe. Ovo treba uzeti u obzir kada želite kreirati sigurno okruženje za diskusiju.

Radionice podrazumijevaju interaktivno učenje u kojima se kombiniraju različite aktivnosti koje zahtijevaju aktivan angažman sudionika/ica, a ne samo pasivno primanje informacija. Tijekom radionice potrebno je voditi računa o sadržaju i procesu. Sadržajem dajemo znanje i iskustvo, a procesom određujemo interakciju ljudi. Sadržaj je ono što je vidljivo, njime dobivamo teoretsko znanje i praktične vještine. Odgovara na pitanje: što? Proces se odnosi na emocionalnu razinu reagiranja i nije vidljiv svima. To je proces koji se zbiva u nama tijekom cijele radionice. Odgovara na pitanje: kako? Proces je u suštini važniji od sadržaja jer voditelj/ica treba voditi računa o stvaranju ugodne atmosfere koja će sudionicima/ama omogućiti opuštanje, povjerenje u grupu, otvorenost u dijeljenju iskustava, znanja i informacija. Jedino u atmosferi ugode sudionici/ice će učiti i pamtiti bitno puno više nego kada vlada atmosfera otuđenosti, nepovezanosti, nepovjerenja i zatvorenosti. Vrlo je važno da sudionici/ice žele učiti, da imaju cilj učenja prema kojemu idu, da vjeruju u proces učenja (okruženje, voditelja/icu, sadržaj) te da se osjećaju slobodnima da utječu na proces učenja.

Termin "iskustveno učenje" implicira upravo ono što i sam izraz govori – učenje na osnovi iskustva. Učinkovita trenerska strategija koja uključuje pristup učenju na osnovi iskustva pruža mogućnosti angažiranja u aktivnostima, kritičkog sagledavanja aktivnosti, analize onog što se iskusilo i upotrebe najkorisnijih dijelova iskustva u drugim aktivnostima.

Voditelji/ice radionica bi trebali imati razumijevanja i osjećaja za kompletnu osobu, uključujući potrebe, osjećaje i strahove sudionika/ica. Trenutak napetosti može ponekad biti pokazatelj spremnosti da se uči i volje da se prihvate promjene. Zadatak voditelja/ice je da kreira atmosferu u koju će biti uključena tri nivoa reakcija: ono što osjećamo, ono što mislimo i ono što radimo. Kako bi to bilo moguće, voditelj/ica treba obratiti pažnju na četiri bitna elementa uz pomoć kojih će sudionici/ice biti ohrabreni učiti i razmjenjivati iskustva.

• Poštivanje - sudionici/ice moraju imati osjećaj da su slušani, poštovani kao osobe, jer je to preduvjet za uspostavljanje komunikacije i uzajamnog učenja.
• Sigurnost - sudionici/ice imaju potrebu biti sigurni u to da ih se neće prosuđivati iz bilo kojeg razloga. Sigurno okruženje i ugodna atmosfera osiguravaju dodatnu motivaciju za otvaranje i učenje.
• Iskustvo - sudionici/ice najbolje uče kada je njihovo učenje direktno povezano s njihovim životnim iskustvom.
• Primjenjivost naučenog - koristimo samo 20% od onog što samo slušamo ili čujemo; 40 % od onog što čujemo i vidimo; 80% od onog što sami otkrijemo za sebe, od onog što isprobamo.

Stoga, učinkovita strategija koja uključuje pristup učenju na osnovi iskustva pruža mogućnosti angažiranja u aktivnostima, kritičkog sagledavanja aktivnosti, analize onog što se iskusilo i upotrebe najkorisnijih dijelova iskustva u drugim aktivnostima.

Iskustvo: Ovo je inicijalna faza cijelog ciklusa. Ona je baza podataka koju ćemo kasnije koristiti za druge dijelove ciklusa. Na treninzima i radionicama se koriste različite metode i aktivnosti koje nam omogućuju iniciranje iskustava i dobru podlogu za identifikaciju ostalih triju faza. Evo samo nekih primjera:

• interaktivna prezentacija,
• demonstracija,
• video prezentacije,
• vježbe,
• ispravni/neispravni odgovori,
• rješavanje problema,
• studija slučaja,
• igra uloga,
• simulacije,
• igre,
• uvježbavanje vještina.

Procesuiranje: Ova faza u ciklusu učenja omogućava sudionicima/ama da se vrate unatrag i prepoznaju sve što su radili tijekom faze iskustva. U ovoj fazi bitno je podijeliti međusobno ono što su iskusili, svoje reakcije, emocije koje su se pojavljivale, o čemu su razmišljali. Uz asistenciju voditelja/ice, na strukturirani način, sudionici/ice trebaju povezati te emocije i misli tako da se proizvede određeno značenje. Tijekom ove faze voditelj/ica pomaže sudionicima/ama u kritičkom i analitičkom razmišljanju o onom što su iskusili te im pomaže verbalizirati osjećaje. Uloga voditelja/ice je da asistira u promišljanju sudionika/ica o iskustvima koja su prošli, kako bi se mogli kretati dalje prema donošenju zaključaka. Primjeri pitanja za procesuiranje:

• Što je bilo teško/problematično?
• Što vas je iznenadilo?
• Koju strategiju ste koristili?
• Kako je to što ste rekli povezano s ... ili različito od...?
• Kakav bi bio drugačiji pogled na ...?
• Koje ste sličnosti prepoznali u onom što su drugi rekli?
• Kakve su vaše reakcije?
• Kako se osjećate u vezi s...?
• Što sada bolje razumijete?

Generalizacija: Tijekom generalizacije sudionici donose zaključke, identificiraju nove spoznaje i vještine koje imaju osnovu u prethodne dvije faze. Voditelj/ica pomaže sudionicima/ama vratiti se korak unazad iz nedavnog iskustva i diskusije te kritički razmisliti o "naučenim lekcijama" iz prethodne dvije faze. Kako bi generalizacija bila temeljito učinjena možemo se poslužiti pitanjima kao što su:

• Što ste novo spoznali ovom vježbom?
• Koje zaključke iz ove vježbe možemo izvesti?
• Koje nove spoznaje ste stekli?

Voditelj/ica prvo predlaže pojedinačno razmišljanje o ovim pitanjima, da bi nakon toga sudionici/ice razmijenili u grupi svoja razmišljanja i zaključke. U nastavku voditelj/ica usmjerava ovu fazu sljedećim koracima:

• Traži od sudionika/ica da sumiraju svoje zaključke i ono što su naučili pojedinačno.
• Podupire sudionike/ice da što detaljnije izraze nove spoznaje.
• Povezuje zaključke i integrira ih u teoretski model.
• Osigurava da svatko tko želi podijeliti svoje misli to i učini, ali u zadanim vremenskim okvirima.
• Pomaže grupi da uspoređuje sličnosti i razlike u zaključcima, pronalazi dijelove u kojima su sličnosti očite i područja različitosti u mišljenjima.

Primjena: Nakon što su sudionici/ice prošli generaliziranje te na osnovi naučenog iskustva iz prve dvije faze, sada sagledavaju mogućnost upotrebe novog znanja i vještina u planiranju još efektnijeg rada ili ponašanja u budućnosti. U idealnim uvjetima sudionici/ice će imati mogućnost odmah primijeniti ono što su naučili, bilo da se to odnosi na njihov profesionalan, učenički ili privatan život, ovisno o njihovim potrebama. Tehnike koje se koriste u ovoj fazi:

• pojedinačan rad na razvoju plana akcije koji stavlja "misli u akciju",
• sudionici/ice pregledavaju jedni drugima planove i daju sugestije, konzultiraju se i asistiraju jedni drugima,
• neki dijelovi osobnih planova mogu biti podijeljeni unutar velike grupe kako bi se postigao osjećaj povezanosti,
• sudionici/ice identificiraju druge potrebe za učenjem.

Primjeri pitanja u ovoj fazi:

• Kako možemo primijeniti ovo znanje?
• Što ćete ubuduće činiti drugačije?
• Nabrojite barem tri načina kako možete postati efektniji u poslu/životu?
• Na čemu biste željeli još raditi tijekom radionice?

Ukoliko ovaj model želimo koristiti, on mora biti striktno i detaljno primijenjen u obje faze treninga, pripremnoj i implementacijskoj. Termin "iskustveno učenje" je fraza koja se danas često krivo koristi u praksi. Često voditelji/ice sudionike/ice raznih treninga puštaju da sudjeluju u prezentacijama, imaju sesiju pitanja i odgovora nakon lekcije ili čak imaju igru uloga ili simulaciju same za sebe, bez prolaženja ovih faza u ciklusu učenja. Najčešće su faze generaliziranja i primjene izostavljene, što rezultira smanjenom snagom iskustvenog učenja, dolazi do nedorečenosti, neiskorištenosti potencijala informacija, koje bi inače proizašle da je model bio pravilno primijenjen.

Planiranje treninga je zadatak koji ide puno dalje od postavljanja pitanja samome sebi "Što ću raditi s grupom?" O pripremi je potrebno dobro promisliti i odvojiti dovoljno vremena kako bi se prikupile sve potrebne informacije za dizajniranje treninga. Trening treba zadovoljavati potrebe i očekivanja grupe. Postoji grupa pitanja na koje je potrebno odgovoriti da bi se trening prilagodio grupi, a koja zapravo vode ka agendi treninga: Tko? Zašto? Kada? Gdje? S kojim ciljem? Što? Kako?

Tko: imenuje sudionike/ice, facilitatore/ice, učitelje/ice, ukratko sve ljude koji će biti uključeni u trening. Preporučeno je imati 12-14 učesnika/ica.

Zašto: imenuje situaciju koja zahtjeva trening. Što se bolje definira situacija to je vjerojatnije da će joj trening odgovarati. Nabrojite sve činjenice koje možete, a da su vezane za situaciju.

Kada: ovo je vremenski okvir. Koliko vremena imate za trening? Koje doba dana imate na raspolaganju?

Gdje: opisuje mjesto održavanja. Ako ste u mogućnosti prethodno posjetite mjesto.

S kojim ciljem: ovo su generalni ciljevi treninga i to oni koji utječu na ponašanje učesnika/ica. Odnose se na konačan rezultat treninga.

Što: ovo su ciljevi učenja (specifični ciljevi treninga): pozitivne promjene u vještinama, znanjima i stavovima koje želite razviti treningom i moći primijeniti u praksi, kao direktan rezultat treninga. Npr. sudionici/ice će na kraju treninga moći:

• primjenjivati u praksi ciklus iskustvenog učenja,
• na adekvatan način dizajnirati trening,
• koristiti metode treninga,
• prakticirati aktivno slušanje.

Kako: ovo je dizajn treninga. Uključuje načine na koje će sudionici/ice savladavati sadržaj treninga. Ovisi o odgovorima na prethodna pitanja.

 

Šest principa dizajniranja treninga

• povežite već postojeće znanje sudionika/ica s novim znanjima koja im želite predati
• oblikujte trening za različite stilove učenja (vizualne, auditivne, kinestetičke) koristeći raznolike trenerske metode
• osigurajte vrijeme za praktičan rad (efektivnije učenje) i davanje povratne informacije
• povežite učenje s poslom koji sudionici/ice obavljaju, jer odraslima je važno da znaju praktičnu vrijednost onoga što uče, kako oni to znanje mogu primjeniti u svom poslu i kako mogu poboljšati provedbu zadataka
• odmah na početku razjasnite da su sudionici/ice sami odgovorni za svoje učenje
• stvorite klimu međusobnog poštovanja/uvažavanja i suradnje jer se u takvoj klimi najbolje uči

Kada se započinje s grupnim radom, bitno je utvrditi pravila rada grupe te prava i obaveze svih članica/ova grupe. Vrlo je važno da svi/sve shvate smisao pravila te da članice/ovi grupe same/i definiraju što je njima važno kako bi mogli dobro raditi i da bi se ugodno osjećali u grupi. Sve osobe u grupi bi trebale sudjelovati u procesu donošenja pravila, a potrebno je provjeriti jesu li pravila prihvatljiva za sve u grupi. Neka od mogućih pravila su: govoriti u prvom licu, povjerljivost (ništa od osobnih stvari izrečenih tijekom radionice ne smije se prepričavati izvan grupe), dolaziti na vrijeme, utišati mobitel…

Za uspješno vođenje radionica nužno je da voditelj/ica posjeduje vještinu aktivnog slušanja. Aktivno slušanje je efektivan način pomoći drugima da pojasne svoje misli te pronađe pravi put koji vodi rješavanju vlastitih poteškoća, briga, problema. Jasno odašiljete poruku da ste čuli što vam je rečeno te da ste razumjeli osjećaje sugovornika/ice. Za većinu ljudi slušanje je pasivna aktivnost i česta je zbrka oko glagola slušati i čuti. Istraživanja pokazuju kako ljudi stvarno čuju oko 30% onoga što slušaju. Aktivno slušanje ometa preokupiranost vlastitim interesima, brigama, izgledom govornika, bukom itd. Loš slušatelj/ica se većinu vremena koncentrira na stvaranje vlastitih odgovora. Suprotno aktivnom je pasivno slušanje koje podrazumijeva da primatelj/ica čuje zvukove, ali nije motiviran/a da ih razumije i/ili zapamti. Osjećajno aktivno slušanje zahtijeva suosjećanje, razumijevanje i interpretiranje. Dobri slušači/ice sugovorniku/ici posvećuju potpunu pozornost i razmišljaju o pitanjima koja mogu postaviti kako bi kako bi se bolje razumjeli. Sažimanje ili parafraziranje onoga što je rečeno potvrđuje naše zanimanje za govornika/icu i pomaže međusobnom razumijevanju. Korištenje potvrdnih fraza kao što su "razumijem", "vidim", "a - ha", "da, da", itd. tijekom slušanja potvrđuje kako slušač/ica obraća pozornost na ono što se govori. Sposobnost razumijevanja govora tijela je izrazito važno za učinkovito slušanje jer se manje od 10% komunikacije odvija preko izgovorenih riječi. Dobro slušanje uključuje uspostavljanje izravnog kontakta očima sa sugovornikom/icom. Odgovaranje prikladnim govorom tijela kao npr. osmjehom ili klimanjem također potvrđuje zainteresiranost slušatelja/ice za izgovoreno. U svrhu poboljšanja slušačkih sposobnosti dok drugi govore:

• suzdržite se od prekidanja sugovornika/ice,
• ne dopustite drugim stvarima ili ljudima da vam odvlače pozornost,
• budite strpljivi s ljudima koji se teško izražavaju,
• osmjesima i potvrđivanjem ohrabrujte druge da se izraze,
• radije razmišljajte i procjenjujte što je bilo rečeno, nego tko je to rekao,
• izbjegavajte razmišljati o onome što sljedeće želite reći.

Postavljanje pitanja: Pitanja zatvorenog tipa završavaju da / ne odgovorima ili odgovor sadrži samo jednu riječ. Koriste se samo onda kada se želi dobiti vrlo precizan i kratak odgovor. U suprotnom ona blokiraju diskusiju. Npr. Voditelj/ica: "Mislite li da je ovaj prijedlog djelotvoran?" Sudionik/ica: "Ne."

Postavljanjem pitanja otvorenog tipa zahtjeva se pojašnjenje. Pitanja otvorenog tipa započinju obično s kako, što, zašto. Npr. Voditelj/ica: "Što vam se svidjelo kod ovog prijedloga?" Sudionik/ica: "Čini mi se da se radi o dobrom načinu za rješavanje problema koji ne zahtjeva pretjerano trošenje energije."

Svrha sažimanja je da:

• ujedini bitne ideje, podatke i činjenice,
• uspostavi temelj za buduću diskusiju ili da načini prijelaz na drugu temu,
• prati napredak,
• provjerava jasnoću shvaćanja izrečenog.

Sažimanje zahtijeva pažljivo slušanje kako bi se podaci koji se čuju mogli organizirati i sistematično prezentirati. Sažeta informacija osigurava da svim sudionicima/ama bude jasno o čemu je u prethodnom dijelu razgovora bila riječ. Voditelj/ica koristi sažimanje kako bi sudionici/ice što bolje zapamtili što je rečeno ili da naglasi ključne točke u grupnoj diskusiji. Neke od fraza kojima se može započeti sažimanje su:

• Neke od ključnih ideja koje smo čuli…
• Ako sam dobro razumio/razumjela, ono što osjećate o ovom događaju je…
• Čini se da o tome imamo isto mišljenje. Ono što govorimo je da nam je namjera…

Prava vrijednost sažimanja je mogućnost da se provjeri slaganje u mišljenju s drugom stranom. Ako slaganja u mišljenju nema, to je puno bolje saznati odmah, tijekom razgovora.

Parafraziranje je ponavljanje drugim riječima onoga što je druga osoba izrekla. Svrha parafraziranja je utvrđivanje zajedničkog razumijevanja izrečenog sadržaja. Neke od fraza kojima se može započeti parafraziranje:

• Ono što želiš reći…
• Drugim riječima…
• Kako razumijem ti govoriš…

Bodrenje

Za što uspješnije vođenje treninga i radionica, vještine usmjeravanja (postavljanje pitanja, parafraziranje...) trebaju biti poduprte vještinama kojima se sudionici/ice bodre. Te vještine mogu biti verbalne i neverbalne. Voditelj/ica izrazom lica, govorom tijela i komentarima ohrabruje sudionike/ice da se otvore u izricanju svog mišljenja. Neki primjeri bodrenja:

• klimanje glavom u znak odobravanja,
• ponavljanje zadnjih riječi koje osoba izgovori,
• ponavljanje rečenice ili dijelova rečenice koju sugovornik izgovori,
• traženje dodatnih informacija,
• održavanje kontakta očima,
• govor tijela koji otkriva spremnost da se čuje.

"Feedback" – povratna informacija

Davanje povratne informacije je verbalan ili neverbalan proces kroz koji osoba priopćava svoje percepcije i osjećaje o ponašanju druge osobe. Većina ljudi daje i prima povratne informacije svaki dan, a da nije toga svjesna. Proces davanja i traženja povratnih informacija je jedan od najvažnijih načina učenja novih oblika ponašanja i procjenjivanja našeg učinka na druge, upravo kroz to mi učimo "držati se smjera" i učimo vidjeti sebe onako kako nas drugi vide. Kod procesa davanja povratnih informacija važno je zapamtiti da one trebaju biti opisne, neosuđujuće, određene (konkretne) i trebaju nuditi slobodu izbora. Davanje i primanje smislenih povratnih informacija je međuljudska razmjena koja pretpostavlja prisutnost određenih ključnih elemenata:

• briga,
• povjerenje,
• prihvaćanje,
• otvorenost,
• briga za potrebe drugih

"Feedback" vještine:

• Izradi plan (program),
• Opiši specifično ponašanje,
• Opiši učinak ponašanja,
• Opiši bilo koje osjećaje proizašle iz učinka ponašanja,
• Potakni analizu ponašanja,
• Potakni rješenja,
• Provjeri zajedničko razumijevanje,

Ne zaboravi:

• uvaži potrebe drugih ljudi,
• samo opiši ponašanje, nemoj pokušavati interpretirati,
• fokusiraj se na ponašanje koje se može promijeniti,
• budi određen/određena,
• pričekaj da povratna informacija bude zatražena,
• nemoj suditi,
• uputi povratnu informaciju neposredno nakon ponašanja,
• dopusti slobodu da se netko promijeni ili ne promijeni,
• direktno izrazi osjećaje.

Evaluaciju (vrednovanje) možemo provesti na sredini i/ili na kraju radionice. Razlozi zbog kojih to radimo su sljedeći:

• Provjeravanje uspješnosti vas kao edukatora/ica,
• Provjeravanje smjera u kojem se grupa kreće,
• Provjeravanje prikladnosti korištenih metoda,
• Omogućava sudionicama/ima da sami procijene koliko su naučili,
• Daje sudionicima/ama osjećaj da je njihovo mišljenje važno i da sudjeluju u procesu planiranja,
• Na temelju evaluacije postavljamo nove ciljeve i planiramo daljnje aktivnosti,
• Korisna je u procesu razvijanja osobnog stila koji odgovara vama i grupi

Savjeti za trening:

• Ako ne želite da se dosađuju, rasporedite ljude u male grupe na kreativan način, različitim metodama.
• Prilikom iznošenja nekih statističkih podataka ili bilo kakve informacije iz nekog vanjskog izvora, informirajte ljude o kojem se izvoru radi.
• Promislite kako ćete provoditi grupu kroz svaku pojedinu vježbu.
• Imajte na umu grupu da se svaki član/ica treba osjećati ugodno.
• Pisani materijal treba biti jasan već nakon prvog čitanja.
• I najdosadnija informacija se može predstaviti na vrlo zanimljiv način, samo je pitanje uloženog napora u pronalaženje tog načina.
• Prilikom vježbi odredite vrijeme rada u maloj grupi.
• Imajte obzira prema osjećajima sudionika/ica, ali im ne dozvolite da unište proces ili da preuzmu kontrolu protiv vaše volje.
• Kad god je moguće povežite igrice s temom treninga.
• Prilikom rada u malim grupama budite među ljudima, provjeravajte s grupama je li sve u redu, budite spremni da odgovarate na pitanja.
• Bez obzira na vaše iskustvo uvijek se pripremite za prezentacije.
• U igrama uloga veći naglasak stavite na uloge ("role") nego na glumu ("play").
• Koristite raznolike tehnike. Čak i najzanimljivija metoda može postati dosadna ukoliko se koristi prečesto.
• Plan rada treba cijelo vrijeme biti vidljiv sudionicima/ama.
• Krećite se po prostoriji kad razgovarate sa sudionicima/ama.
• Ako prezentirate važne podatke, popratite ih pisanim materijalom.
• Prilikom razgovora o vježbi prvo dajte priliku ljudima koji su imali najteže uloge.
• Nije nužno da se u svakom razgovoru dođe do konsenzusa, ali je nužno na neki način sumirati svaki razgovor.
• Ukoliko netko postavi pitanje vezano za vaše izlaganje, osvrnite se na njega, ne ostavljajte ga bez odgovora.
• Predavanja i prezentacije bi trebale trajati što je kraće moguće.
• Nakon pauze za ručak napravite neku igru za podizanje energije.
• Svaki trening treba biti sumiran i formalno zaključen.