KOMENTARI ČLANAKA

RSS

Za roditelje i staratelje

ZABLUDA: Govoreći djeci o rizičnim ponašanjima potičemo ih da ih isprobavaju

 

ZNANOST: Govoreći o opasnostima i problemima pripremamo djecu da se s njima bolje nose
Autorica teksta: Ivana Ćosić Pregrad, Zagrebačko psihološko društvo


Roditelji i sve druge važne osobe u životima djece svakodnevno se susreću s brojnim brigama i strahovima vezanim uz odrastanje njihove djece, prvenstveno dječje sigurnosti u svijetu koji ih okružuje. Kako djeca rastu i odrastaju, raste i zabrinutost roditelja, kao i njihovi specifični strahovi. Suvremeno djetinjstvo obilježeno je izrazito velikom dostupnošću i prisutnošću interneta i raznih drugih mogućnosti koje suvremene tehnologije nude, ali i promjenama koje novi trendovi i oblici komunikacije donose u naše živote, vrijednosne sustave, stavove, naše ponašanje i međuljudske odnose. Takve promjene i iskustva, još uvijek značajnom dijelu odraslih manje poznata ili potpuno strana (jer sami nisu odrasli u njima i s njima), doprinose jačanju roditeljskih briga i strahova. Istovremeno, opisane promjene mijenjaju i potrebe djece i mladih, kao i načine kako ih zadovoljavaju, te pred njih postavljaju izbore i mogućnosti s kojima se djeca danas zaista ponekad teško nose.
Vrlo često iz vlastite tjeskobe, ali i najbolje namjere da zaštitimo djecu od svih groznih stvari kojima svakodnevno svjedočimo i svih opasnosti koje njih i nas mogu snaći u ovom opipljivom, a posebno u virtualnom svijetu, odrasli su često skloni izbjegavanju. Ponekad izbjegavamo na način da zaziremo govoriti djeci o opasnostima, pokazati im i ukazati na neugodne stvari koje ih mogu zadesiti. Vrlo često osjećamo da je teško i nepravedno djeci koja su još mala i neiskvarena govoriti o tome što ih loše sve može zadesiti. To je zaista teško i za nas odrasle zahtijeva suočavanje s pitanjem vlastite sigurnosti u ovom svijetu. I ponekad je u vrijeme kada su djeca "na sigurnom", jer su najčešće još uvijek pod našom roditeljskom zaštitom, teško naći smisao zašto im baš sada govoriti i o lošim stvarima. Zaista je teško pokazati djeci da svijet u kojem žive i nije baš tako siguran kako se njima ovog trenutka čini i kako osjećaju. S druge strane, ponekad je izbjegavanje roditelja i odraslih vidljivo kroz zastrašivanje i zabrane, što je vrlo često kada govorimo o sigurnosti djece na internetu i mobitelu. Nevolja sa zabranama je da djecu čine sigurnima i zaštićenima samo kada su uz nas, ali ih nismo sačuvali od svih onih situacija kojima će ipak biti izloženi kada su izvan naše kontrole (u školi, sa prijateljima, u kafiću, u internet-kafićima, kada koriste mobitel svog prijatelja). Također, tim pristupom šaljemo poruku da je (internetski) svijet opasno mjesto i da se oni ne mogu nositi s njime bez nas odraslih, čime umanjujemo djetetovo samopouzdanje i potičemo sumnju u vlastite sposobnosti i snage. 
Još uvijek poneki odrasli sumnjičavo komentiraju da govoreći djeci o nekim rizičnim ponašanjima (poput pušenja, pijenja alkohola, korištenja droge, upoznavanju internetskih prijatelja ili pak o seksualnosti), mi ih zapravo možemo motivirati i poticati da isprobavaju i upuštaju se u takva ponašanja i iskustva. Neke možda i da. Svo znanje koje posjedujemo se može upotrijebiti, ali i zloupotrijebiti.
Međutim, to sve nisu dovoljno dobri razlozi i argumenti da djecu i mlade ne pripremimo za svijet u kojem žive, posebno za sva ona neugodna i rizična iskustva i ponašanja koja ih mogu zadesiti tijekom njihova odrastanja. Ili nekog drugog njima važnog. Jer svakodnevno svjedočimo da se to događa. Nadati se ili pak vjerovati da se mom djetetu takva stvar neće dogoditi nije dovoljno da zaštitimo dijete.
Smisao odgoja, kao i preventivnih programa i aktivnosti (bilo da se provode u odgojno-obrazovnim ustanovama ili ih roditelji gaje u  obitelji kroz dobar i otvoren odnos s djecom), je upoznati i informirati djecu o različitim vrstama opasnosti, vrstama nasilja i iskorištavanja, posljedicama određenih ponašanja i aktivnosti, kako bi se omogućilo, koliko god je moguće,  sprečavanje da djecu zaista i zadese teška iskustva ili nevolje. Mnogi uspješni preventivni programi sastojali su se od informiranja i poučavanja o mogućim nevoljama jer je znanje osnovni alat za donošenje ispravnih odluka o primjerenom i sigurnom ponašanju i za obranu od moguće tuđe zloupotrebe (Ćosić i sur., 2009). Istraživanja pokazuju da odrasle osobe i djeca koja su informirana se manje boje, ali i oslanjaju više na svoje unutarnje snage i resurse kako bi se lakše nosili sa problemima i zahtjevnim situacijama. Ono što zapravo želimo je pomoći djeci da prepoznaju situacije i nauče u njima reagirati i zaštititi se kako ne bi bili povrijeđeni, zlostavljani ili iskorišteni na bilo koji drugi način. U najvećem dijelu, istraživanja potvrđuju da programi prevencije, primjerice zlostavljanja, imaju mnoge pozitivne učinke i uče djecu vještinama prepoznavanja opasnih situacija, odbijanja pristupa zlostavljača i načina traženja pomoći, promoviraju razotkrivanje, smanjuju samookrivljavanje i mobiliziraju promatrače (Finkelhor, 2009).
Uz preventivne programe u odgojno – obrazovnim ustanovama, za podršku i osnaživanje djece, ključan je odnos koji dijete ima s roditeljem i otvorena komunikacija o problemima i opasnostima na koje djeca mogu naići. Wilson i sur. (2010) su utvrdili da većina roditelja vjeruje da je važno sa svojom djecom razgovarati o seksualnosti i vjeruju da im to može koristiti, ali mnogi to nisu učinili, najviše zbog toga što su doživljavali djecu premladom ili nisu znali kako bi razgovarali. I razumljivo je da roditelji ponekad osjećaju strah ili nelagodu u razgovorima o opasnostima ili određenim temama, no svo znanje koje imamo na ovu temu pokazuje da je to najbolji način da zaštitimo djecu.
Koliko će djeca biti spremna svoja iskustva i doživljaje podijeliti s odraslima, bitno ovisi o tome kako odrasli reagiraju na dječje ponašanje i ono što im povjeravaju. Nikako ih ne smijemo preplaviti ili dodatno ustrašiti. Važno je pitati ih za njihova iskustva, a manje govoriti o iskustvima drugih, posebno onim iskustvima koja kod nas odraslih pojačavaju strahove i tjeskobu. I naravno, ne postoji jedan "veliki"  razgovor  o određenom problemu i ponašanju u točno određenoj dobi ili trenutku djetetova života, već osnaživanje djece uključuje kontinuirano dijeljenje i podršku kroz njihova životna iskustva, sazrijevanje i razvojno očekivane interese.
Kada ne razgovaramo s djecom o njihovim iskustvima, o onome što vide, što ih zanima i što doživljavaju, već ignoriramo, zabranjujemo ili strašimo, zapravo ih ostavljamo same. Najčešće i najvjerojatnije u situacijama kojima nisu dorasli i koje zaista mogu biti opasne.
Reference:
Blake M. S., Simkin L., Ledsky R., Perkins Ch., Calabrese M.J. (2001): Effects of a Parent-Child Communications Intervention on Young Adolescents'
Risk for Early Onset of Sexual Intercourse, Family Planning Perspectives, 2001, 33(2):52–61
Ćosić, I., Pregrad, J., Salečić, I. i Tomić Latinac, M. (2009). Prekini lanac! Zaustavimo elektroničko nasilje, Priručnik programa prevencije elektroničkog zlostavljanja. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
Finkelhor, D. (2009):The Prevention of Childhood Sexual Abuse, The future of children, Vol.19, No.2, 169-194
Finkelhor, D. (2007): Prevention of Sexual Abuse Through Educational Programs Directed Toward Children. Pediatrics, 120, 640-645
Greenberg, T., Mark et al (2003): Enhancing School-Based Prevention and Youth
Development Through Coordinated Social, Emotional,
and Academic Learning, American Psychologist, Vol. 58, No. 6/7, 466–474
Hutchinson, M. Katherine (2002): The Influence of Sexual Risk Communication Between Parents and Daughters on Sexual Risk Behaviors, Family Relations, Volume 51, Issue 3, Pages 238–247 /http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/j.1741-3729.2002.00238.x/full
Philpott, S., Clabough, J., McConkey, L. & Turner, T. (2011). 'Controversial issues: To teach or not to teach? That is the question' The Georgia Social Studies Journal, 1, 32-44.
Pregrad i sur. (2007.): Priručnik projekta Za sigurno i poticajno okruženje u školama, prevencija i borba protiv nasilja među djecom (2003. – 2005.). UNICEF-ov Ured za Hrvatsku, Zagreb.
Weissberg P. Roger, Kupmfer L. Karol, Seligman E.P. Martin (2003): Prevention That Works for Children and Youth, American Psychologist, Vol. 58, No. 6/7, 425–432
Wilson K. Ellen, Dalberth T. Barbara, Koo P. Helen, Gard C. Jennifer (2010): Parents' Perspectives on Talking to Preteenage Children About Sex, Perspectives on Sexual and Reproductive Health, 42(1):56–63
Wolak J., Finkelhor D., Mitchell J.K, Ybarra L.M (2008): Online "Predators" and Their Victims; Myths, Realities, and Implications for Prevention and Treatment, American Psychologist, Vol. 63, No. 2, 111–128

 

© 2010. SeZaM. Sva prava pridržana.