KOMENTARI ČLANAKA

RSS

Vijesti i zanimljivosti

04.04.2019. 08:10:00 - Ivana Vrbat, Lana Bojanić, Iva Žegura Zagrebačko psihološko društvo

Pilot istraživanje o iskustvima roditelja transrodnih osoba u Hrvatskoj

Rodni identitet odnosi se na to kako osoba definira, poima vlastiti rod te na njezino iskustvo povezano s vlastitim rodom (npr, žena, muškarac, transrodna osoba) (Žegura, 2017). Rodna nekonformnost ili rodna nenormativnost pojam je koji najinkluzivnije odražava osobe koje ne žive i ne percipiraju svijet na način koji dihotomizira rodni identitet isključivo u dvije binarne kategorije (Bieschke i sur., 2017). Dakle, rodni identitet se odnosi na osobni koncept- konstrukt roda koji može biti u skladu s društveno propisanim definicijama ili ih može negirati, nadilaziti i mijenjati; odnosi se na vlastitu identifikaciju u društvenom kontekstu roda i spola. Transrodna osoba je osoba čiji identitet ili rodna prezentacija nije u skladu sa spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama, odnosno čiji rod pripisan temeljem izgleda spolovila pri rođenju ne odgovara i rodu kako se osoba doživljava (Coleman, 2011). Transspolne osobe su one osobe koje su uključene u proces rodne tranzicije i prilagodbe spola te koje su učinile potpunu prilagodbu spola, a samim time i rodnu tranziciju. Rodna disforija odnosi se na trajni distres i nezadovoljstvo zbog osjećaja osobe da ne pripada svome biološkom spolu, rodu koji joj je pripisan temeljem biološkog spola, a prema tome i rodnoj ulozi koja se vezuje uz njegov/njezin biološki spol određen izgledom genitalija po rođenju (Cohen- Kettenis i Pfäflin, 2010; Coleman i sur, 2011). Rodna disforija može se javiti u djetinjstvu i adolescenciji, ali i u odrasloj dobi (APA, 2013).

U proteklih dvadesetak godina društvene i političke promjene poduprte znanstvenim istraživanjima dovele su do poboljšanja položaja seksualnih manjina i rodno nenormativnih, transrodnih i transspolnih osoba u zemljama Europske unije pa tako i u Hrvatskoj (Žegura, 2015; Žegura i Arbanas, 2016; Žegura i Vrbat, 2016). Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske tako je 2014. g. donijelo Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu (NN, 132/2014). Ministarstvo unutarnjih poslova donijelo je Zakon o državnim maticama koji omogućuje pravnu izmjenu činjenične oznake spola u osobnim dokumentima (NN, 76/2013).

Iz razloga što s djecom, adolescentima pa čak i odraslim osobama rijetko razgovaramo o seksualnosti pa tako o i transrodnosti te je općenito u našemu društvu tema seksualnosti tabuizirana, osoba koje su transrodne, a ponajprije djeca, nemaju informacije niti znanja o tome što su ona. Bore se s osjećajem da su "rođena u krivome tijelu", da s njima "nešto ne valja", da su "drugačija od ostalih djevojčica i/ili dječaka svoje dobi". Roditelji i okolina, također, tipično reagiraju prema transrodnoj djeci na način da njihovo ponašanje i ekspresiju rodnog identiteta kažnjavaju, ograničavaju i na svoju djecu gledaju kao na "oštećenu", "bolesnu". U stvarnosti i sa stručnog stajališta s ovom djecom je sve u potpunom redu i ona su djeca kao i ostala djeca koja ne osjećaju disforiju glede rodnog identiteta. Transrodna djeca koja izraze svoj "pravi" rodni identitet mogu postati izrazito nesretna i depresivna kada ih odrasli nakon njihovog otvaranja nastoje spriječiti u tome da budu onakvi kakvima se osjećaju (Stensma i sur, 2013; Sherer, 2015). Bivanje transrodnim nije jednini i isključivi uzrok distresa transrodnih osoba (Sherer, 2015). Umjesto toga, to što ih se ne razumije te osjećaj da s njima nešto nije u redu uzrokuje velik dio patnje transrodni osoba (Rod i sur, 2016). Putem pružanja znanstveno utemeljenih činjenica i grupa podrške vođenih od strane stručnjaka za mentalno zdravlje pristupi roditelja transrodnoj djeci su se promijenili te sve više roditelja razumije kako pomoći transrodnoj djeci koja zbog svog stanja imaju nešto drugačije potrebe tijekom rasta i razvoja od djece koja se ne susreću s izazovom transrodnosti (Stensma i sur, 2013; Žegura, 2018). Roditelji transrodne djece isto tako prolaze kroz proces nakon što im se njihova djeca, bez obzira na životnu dob, povjere vezano za transrodnost. Iz toga razloga, roditeljima koji se nalaze na kontinuumu od negiranja, neprihvaćanja, zbunjenosti, tuge, ljutnje pa do pokušaja da se informiraju, razumiju i prihvate transrodnost svoje djece, ponekad nije lako na adekvatni način podržati svoje transrodno dijete. Socijalna podrška, naročito obiteljski odnosi, identificirani su kao glavni faktori koji utječu na mentalno zdravlje transrodnih osoba i njihovu dobrobit na mjerama kao što su kvaliteta života, opće dobrostanje, samopoštovanje, razinu depresivnosti i anksioznosti, razmišljanje o suicidu i pokušajima suicida (Mustanski & Liu, 2013; Ryan, Russel, Huebner, Diaz & Sanchez, 2010; Simons, Scrager, Clark, Belezer & Olson, 2013; Travers i sur., 2012). Uloga struka u području mentalnog zdravlja pa tako i psihologije, ovdje je o neprocjenjive važnosti. Iz ovoga razloga provedeno je i pilot istraživanje o iskustvima roditelja transrodne djece u Hrvatskoj od strane autorica Vrbat, Bojanić i Žegura (2017), a koje je prezentirano u sklopu poster sekcije na 23. Danima Ramira i Zorana Bujasa u Zagrebu. Aktualno vrijeme božićnih blagdana kada načelno svi provodimo više vremena sa svojim obiteljima bio je povod da se u istraživanju mjeseca više usmjerimo na ovu ranjivu manjinsku skupinu, odnosno na transrodnu djecu i njihove roditelje, a kako bismo omogućili informacije koje mogu doprinijeti podršci, edukaciji te osnaženju donosa roditelja i njihove transrodne djece.

Iskustva doživljena u primarnoj obitelji imaju značajan utjecaj na psihološki razvoj djeteta. Iz tog razloga, u radu s rodno nekonformnim, transrodnim i transspolnim osobama važno je provjeriti razinu podrške koju roditelji pružaju svojoj transrodnoj djeci, njihovu uključenost u proces tranzicije i razinu znanja o problemima s kojima se ona susreću. U institucijama namijenjenim zaštiti mentalnog zdravlja transrodne osobe najčešće se javljaju iz razloga zbog želje za uključivanjem u proces upotpunjavanja spola uz hormonalni i/ili kirurški tretman te pravnu prilagodbu činjenice spola i imena u osobnim dokumentima (Cohen- Kettenis, 2006). Rad s grupom roditelja transrodne djece u sklopu grupe stručnjaka i stručnjakinja za zaštitu zdravlja rodno nenrormativnih, transrodnih i transspolnih osoba Nacionalne liste stručnjaka pri Ministarstvu zdravlja Republike Hrvatske oslanja se na smjernice Standarda skrbi za zdravlje rodno nenormativnih, transrodnih i transspolnih osoba World professional association for transgender health- WPATH, 7. verzija (Coleman i sur., 2011).

U svrhu ovog istraživanja osmišljen je novi upitnik- Upitnik iskustva prihvaćanja transrodnosti djeteta od strane roditelja, kojim su autorice željele steći bolji uvid u ovaj višeslojni konstrukt. Upitnik iskustva prihvaćanja transrodnosti djeteta od strane roditelja sastoji se od socio-demografskih varijabli (roditelja-sudionika i transrodne djece), prvih iskustava roditelja sa znakovima transrodnsti njihovog djeteta te emocionalnih stanja koja su to iskustvo pratila, informiranosti o pitanjima transrodnosti, odnosno načinima na koje su roditelji dolazili do informacija, stavovima vezanim uz svoju i djetetovu budućnost te kvalitetu odnosa s djetetom. U istraživanju je sudjelovalo 19 roditelja transrodnih osoba (roditelja koji imaju transrodnu djecu koja su u trenutku ispitivanja bila različite starosne dobi), od kojih pet bračnih parova. Upitani o rodnom identitetu njihove djece, ispitanici su naveli kako se njih troje identificiraju kao transrodne žene, a njih devetero kao transrodni muškarci, dok se ostali o rodnom identitetu svoga djeteta nisu izjasnili.

Rezultati istraživanja pokazali su da su roditelji transrodne djece koji su sudjelovali u istraživanju kod svoje djece primijetili sljedeće najfrekventnije znakove koje su povezivali s transrodnosti: a) povlačenje iz društva, b) rodno nestereotipno odijevanje, c) rodno nestereotipnu igru, c) specifičan način govora (primjerice rodno neutralan, izbjegavanje specificiranja roda kada je to moguće ili govorenje u rodu koji je suprotan od onoga koji je djetetu pripisan temeljem biološkog spola), d) izbor društva (npr. za transrodne dječake, preferiranje druženja s dječacima u razdoblju kada razvojno očekujemo da se djevojčice više druže s vršnjakinjama, nego li s vršnjacima).

Roditelji pri saznavanju o transrodnosi svoga djeteta iznose sljedeće dominantne strahove: a) strah za tjelesno zdravlje djeteta, b) strah za psihičko zdravlje djeteta, c) strah od toga da će njihovo dijete doživjeti neki od fizičkih oblika zlostavljanja od strane okoline jer je percipirano kao različito, d) strah od toga da će njihovo dijete doživjeti emocionalno zlostavljanje od strane okoline i e) nemogućnost ostvarivanja roditeljstva.

Kao zaključak ovog istraživanja vidljiva je potreba za organiziranjem grupa podrške i edukacijskih programa namijenjenih roditeljima koji imaju rodno nekonformnu, transrodnu i transspolnu djecu. Na taj način bi se omogućilo roditeljima da u sigurnom okruženju razmijene vlastita iskustva, dođu do stručnih znanstveno utemeljenih informacija te primjera dobrih praksi o skrbi za transrodne osobe te da im se na ovaj način pruži adekvatna podrška. Također, ističe se i potreba daljnje validacije konstruiranog upitnika na većem broju sudionika i sudionica te daljnja evaluacija grupnog rada s roditeljima transrodnih osoba s obzirom da je ovo prvo istraživanje koje je željelo ispitati iskustva roditelja vezana za prihvaćanje transrodnosti njihove djece u Republici Hrvatskoj.

 

 

LITERATURA:

  1. American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Arlington, VA: American Psychiatric Publishing.
  2. Bieschke, K. J., Perez, R. M. & DeBord, K. A. (Eds.). (2007). Handbook of counseling and psychotherapy with lesbian, gay, bisexual, and transgender clients (2nd Edition). Portland: American Psychological Association.
  3. Cohen-Kettenis, P. T. (2006). Gender identity disorders. In Gillberg, C. (Ed.). A clinician's handbook of child and adolescent psychiatry. New York: Cambridge University Press, pp. 695-725.
  4. Cohen-Kettenis, P. & Pfäfflin, F. (2010). The DSM diagnostic criteria for gender identity disorder in adolescents and adults. Archives of sexual behav­ior 39: 499-513.
  5. Coleman, E., Bockting, W., Botzer, M. et al. (2011). Standards of Care for the Health of the Transsexual, Transgender and Gender Non-conforming People, Version 7. International Journal of Transgenderism, 13, 165-232.
  6. Mustanski, , & Liu, R. T. (2013). A longitudinal study of predictors of suicide attempts among lesbian, gay, bisexual, and transgender youth. Archives of Sexual Behavior42(3), 437–448.
  7. Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uv­jeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu.. Narodne novine, br. 96/1993 i 76/2013.
  8. Rood, B. A., Reisner, S. L., Surace, F. I., Puckett, J. A., Maroney, M. R., & Pantalone, D. W. (2016). Expecting rejection: Understanding the minority stress experiences of transgender and gender nonconforming individuals. Transgender Health, 1(1), 151–164. doi: 10.1089/trgh.2016.0012
  9. Ryan, , Russell, S. T., Huebner, D., Diaz, R., & Sanchez, J. (2010). Family acceptance in adolescence and the health of LGBT young adults. Journal of Child and Adolescent Psychiatric Nursing23(4), 205–213.
  10. Sherer, I., Baum, J., Ehrensaft, D., & Rosenthal, S. M. (2015, January 1). Affirming gender: Caring for gender-atypical children and adolescents. Contemporary Pediatrics. Retrieved from http://contemporarypediatrics.modernmedicine.com/contemporary-pediatrics/news/affirming-gender-caring-gender-atypical-children-and-adolescents?page=full
  11. Simons, , Schrager, S. M., Clark, L. F., Belzer, M., & Olson, J. (2013). Parental support and mental health among transgender adolescents. Journal of Adolescent Health53(6), 791–793.
  12. Steensma, T. D., McGuire, J. K., Kreukels, B. P., Beekman, A. J., & Cohen-Kettenis, P.T. (2013). Factors associated with desistence and persistence of childhood gender dysphoria: A quantitative follow-up study. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 52(6), 582-90.
  13. Travers, , Bauer, G., Pyne, J., Bradley, K., Gale, L., & Papadimitriou, M. (2012). Impact of strong parental support for trans youth. Ontario, Canada: TransPulse.
  14. Vrbat, I., Bojanić, L., i Žegura, I. (2017). Pilot istraživanje o iskustvima roditelja transrodnih osoba. Poster prezentacija u Arambašić, L., Erceg, I., i Kamenov, Ž. (Ur.). Knjiga sažetaka. 23. Dani Ramira i Zorana Bujasa. Međunarodni psihologijski znanstveni skup. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko psihološko društvo, 2017. str. 264.
  15. Zakon o državnim maticama. Narodne novine, br. 96/93, 76/13.
  16. Žegura, I. (2015). The greatest first step in acknowledging rights of transgender persons in Croatia- case report. Poster presentation at 17. Congress f the European Society for Sexual Medicine. Copenhagen, Denmark (5.-7., February, 2015). Book of Abstracts; ESSM. The Journal of Sexual Medi­cine Special Issue: Proceedings of the 17th Annual Congress of the European Society for Sexual Medicine, Copenhagen, Denmark, February 5–7, 12(S3), 188–271, May 2015. https://doi.org/10.1111/jsm.12872
  17. Žegura, I. (2017). Rodna disforija. U N. Mrduljaš-Đujić & I. Žegura, (Ur..), Osnove seksualne medicine. Split: Redak, str. 41-56.
  18. Žegura, I. (2018). Proces tranzicije rodno nenormativnih, transrodnih i transspolnih osoba- perspektiva kliničke psihologije. U D. Hasanbegović. Medicinski aspekti prilagodbe spola. Priručnik za medicinske stručnjake/inje i zdravstvene radnike/ce o pružanju usluga i podrške trans osobama u porcesu tranzicije. Sarajevo: Sarajevski Otvoreni centar, str. 48-70.
  19. Žegura, I. & Arbanas, G. (2016). Mental health care of transsexual, transgender and gender nonconforming people in Croatian health system. ABSTRACTS, Klinička psihologija 9(1), 23. doi: 10.21465/2016-KP-OP-0012.
  20. Žegura, I. & Vrbat, I. (2016). Afirmativni dijagnostički i tretmanski rad kliničkih psihologa i psihologinja s osobama različitih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta kroz prizmu svjetskih standarda, smjernica i primjera iz prakse. U A. Pokrajac-Bulian, I. Miletić, J. Juretić & J., Lopižić (Ur.). Knjiga sažeta­ka 24. godišnje konferencije hrvatskih psihologa- Znanstveno stručni skup: Psihologija u prevenciji poremećaja i očuvanju zdravlja. Opatija: Hrvatsko psihološko društvo, str.379-380.

Dodajte komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail: (nije obavezno)
Tekst:
3 više 5 =
 

© 2010. SeZaM. Sva prava pridržana.