KOMENTARI ČLANAKA

RSS

Vijesti i zanimljivosti

23.02.2018. 11:53:33 - Sena Puhovski Zagrebačko psihološko društvo

ISTINE I ZABLUDE

ZABLUDA: Roditelji imaju pravo na školski odgoj i obrazovanje djeteta usklađen s vrijednosnim sustavom obitelji

ZNANOST: Škola koja omogućava širenje spoznaja i raznolika iskustva u najboljem  je interesu djeteta

U posljednje vrijeme – između ostalog potaknuti prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u kojem se dodaje novo načelo: "Promicanje odgojnih vrijednosti i vrednota temeljeno na pravu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece" – mnogo raspravljamo o odgoju i obrazovanju djece.


Čini se da je u tim raspravama najveći kamen spoticanja pa i razlog koji se daje za ovakve inicijative, želja roditelja da njihova djeca odrastaju  i obrazuju se u okvirima njihova vrijednosnog sustava. Ne samo unutar obitelji već i u školi. Pa čak i ako to znači da će im biti uskraćene neke važne spoznaje. Razumljivo je to. Naravno da je roditeljima važno da odgoje djecu u skladu s onime u što vjeruju, na taj način ih pripremaju za život čineći ono što smatraju da je za njih najbolje.

Vrijednosti odnosno "skup općih uvjerenja, mišljenja i stavova o tome što je ispravno, dobro ili poželjno" (Petz i sur., 2005.; str. 546) formiraju se kroz proces socijalizacije. Iako suvremene spoznaje naglašavaju cjeloživotni proces učenja i socijalizacije i nadalje je sasvim jasno da je "obitelj najutjecajniji element mikrosustava" (Vasta, Haith & Miller, 1998; str. 476) u kojem se socijalizacija odvija.

Dakle, spoznaje iz okvira psihološke struke roditeljima mogu dati dodatnu sigurnost – odahnite mirno, jer ono što svoju djecu naučite vi u krugu obitelji, to će sasvim sigurno ostati najdublje i najsnažnije zabilježeno i usvojeno. To je jezgra iz koje se razvija vrijednosni sustav svakog čovjeka. Ono što nas o svijetu i ljudima uče, a još više, ono što prakticiraju i svakodnevno pokazuju roditelji, najsnažnije utječe na to kako će o svijetu misliti i osjećati njihova djeca. U što će vjerovati, kako će reagirati na drugačije ili na one u nevolji, na koji način će objašnjavati sebi ovaj svijet.

Istovremeno, znamo i to da ovo nije dovoljno. Djeca uče i iz kontakata s drugima koji ih okružuju, vršnjacima, učiteljima, važnim odraslima (Vasta, Haith & Miller, 1998). Logika nastojanja da se odgoj i obrazovanje u školama u bilo kojem aspektu prepusti isključivo želji roditelja jest ta da svaki roditelj zna što je najbolje za njegovo dijete i da u skladu s tim i postupa. Ustavom je garantirano pravo, odnosno sloboda roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoga djeteta isto kao i pravo samog djeteta da razvoj njegove osobnosti bude potpun i skladan.

Koji je to onda trenutak u kojem ćemo pravo roditelja ograničiti zbog najboljeg interesa djeteta?
Na žalost nama je, psiholozima iz prakse, taj trenutak dobro poznat i (najčešće) jasan. To su slučajevi kada roditelji ne donose odluke u najboljem interesu djeteta,  primjenjujući fizičko kažnjavanje kao poželjne i primjerene odgojne postupke, koristeći ismijavanje, ponižavanje ili zastrašivanje kao odgojne metode, podržavajući nasilno ponašanje svoje djece prema drugoj djeci, zabranjujući sudjelovanje u pojedinim školskim aktivnostima, odlučujući o alternativnim ne-znanstvenim metodama liječenja, da samo nabrojimo neke.

Radeći s ljudima, jako dobro znamo da svaki roditelj čini ono što misli da je najbolje za njegovo ili njezino dijete. Roditelji se svakodnevno osuđuju, okrivljavaju, predbacuju i preispituju jesu li učinili najbolje. U njihove namjere ne sumnjamo. Ipak to što žele najbolje ne znači da uvijek i znaju što je najbolje. Zapinju na raznim mjestima radi neznanja, teških događaja ili okolnosti, poremećenih odnosa, nerazumijevanja, vlastitih teških iskustava. Ne zato što su loši roditelji. Nego zato što biti roditelj nije lako, niti je uvijek lako znati što je ono što je u najboljem interesu djeteta.

Upravo iz tog razloga neizmjerno je važna uloga škole u životu djece (vidimo to i kroz činjenicu da je osnovnoškolsko obrazovanje obavezno).  Škola je mjesto gdje djeca uče sve one stvari koje su im potrebne za život, a koje neće naučiti u obitelji. Stječu znanja, uče činjenice, savladavaju vještine, ulaze u svijet znanosti. Međutim, škola nije i ne smije biti samo to. Škola je i mjesto gdje djeca ostvaruju svoje (prve) vršnjačke odnose i kontakte, škola je mjesto gdje susreću sebi slične, ali i različite. Škola je mjesto, gdje djeca ne uče samo činjenice, nego uče o drugima, a kroz odnose sa drugima uče i o sebi (Davies 1999). Ponekad se dogodi i to da djeca razviju drugačija vjerovanja i vrijednosni sustav od svojih roditelja. To može biti trenutak koji nije lak, no djeca svejedno na to imaju pravo. Može to biti i prilika koju djeca daju nama da preispitamo svoje vrijednosti i vjerovanja i na taj način obogaćujemo svoju obitelj i društvo.

Na kraju, postavlja se pitanje možemo li i mi ostali biti mirni?
Vjerojatnost da dijete usvoji vrijednosni sustav roditelja veća je ukoliko roditelji rade isto ono što i "propovijedaju" (Knafo, A., & Schwartz S.H. 2012). Prema tome ukoliko svoju djecu želimo odgajati u ljude koji će biti tolerantni i empatični, koji poštuju druge i različite, koji kritično promišljaju i svoje stavove argumentirano predstavljaju, koji će moći biti svoji, a  bez da budu izolirani ili da ponižavaju druge, jedini način da ih to naučimo jest taj da im svojim ponašanjem to i pokažemo. Tako da ne ograničavamo pravo na znanje i činjenice. Tako da ih ne izoliramo u svijetu vlastitih vrijednosti. Tako da ne zahtijevamo da svi drugi budu kao mi ili da nam ne prilaze ako to nisu. Tako da djecu podučavamo onome što mislimo i vjerujemo i da o tome s njima raspravljamo. Tako da ih potaknemo da propitkuju i razgovaraju.  I, da ih na kraju pošaljemo u svijet gdje će graditi sebe kroz susrete i s onima koji su različiti.

Ukoliko to za djecu ne učine roditelji, važno je da učini netko; a ukoliko to ne učini nitko, teško možemo od djece tražiti išta bolje. Jer na kraju krajeva bolje im nismo ni pokazali. "Potrebno je selo da bi se podiglo dijete" kažu, i to je točno, a na nama svima je odgovornost kakvo ćemo selo stvoriti djeci.

Reference znanstvenih radova i literature korištene u ovom tekstu te one u kojima možete naći potvrdu al i dodatne informacije o ovdje iznesenom sadržaju:
Baumrind, D. (1978). Parental Disciplinary Patterns and Social Competence in Children. Youth & Society, Vol. 9, 239-276.
E-savjetovanja (2018). <https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=6207.>  Pristupljeno 16.veljače 2018. godine
Douglas Davies (1999) Child Development: A Practitioner's Guide. New York, The Guilford Pres
Juul, J. (2002). Od poslušnosti do odgovornosti: Kompetencija u pedagoškim odnosima. Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (1998) Ovo sam ja! Tko si ti?: o bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece, Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (2004) Život u obitelji: Najvažnije vrijednosti u zajedničkom životu i odgoje djece. Zagreb: Naklada Pelago.
Knafo, A., & Schwartz S.H.  (2012) Relational identification with parents, parenting, and parent-child value similarity among adolescents. Family Science, 3, 1-9.
Pettigrew, T. F., & Tropp, L. R. (2011). When groups meet: The dynamics of intergroup contact. New York, NY: Psychology Press.
Petz B. i sur. (2005) Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Vasta R., Haith M.M., & Miller S.A. (1997). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Ustav Republike Hrvatske (2010., 9. srpnja). Narodne novine, br. 85 – pročišćeni tekst

 

 

Dodajte komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail: (nije obavezno)
Tekst:
3 više 2 =
 

© 2010. SeZaM. Sva prava pridržana.