KOMENTARI ČLANAKA

RSS

Seksualna orijentacija

Lezbijska ljubav

Pred vama je istinita priča o lezbijskoj ljubavi ispričana od strane jedne djevojke isključivo za SEZAM. Ovo je priča i o strahovima, preprekama, potrazi ali i hrabrosti da se bude ono što jesi te slobodi koja dolazi na kraju puta. Priča govori i o dugotrajnom procesu prihvaćanja vlastitog seksualnog identiteta u okrilju našeg homofobičnog društva. Za one romantične među vama napominjemo da priča završava sretno – konačnim povratkom sebi. Ovo je priča ispričana vrlo iskreno koja jasno pokazuje koliko nam je potreban otvoreniji svijet koji prihvaća različitost. Priča je namijenjena svima vama ali posebno svim onim djevojkama koje još uvijek nisu u stanju prihvatiti i otvoreno živjeti svoju lezbijsku seksualnost.  


  
IZGUBLJENO I PRONAĐENO "JA"
Lezbijska priča


PRVA SJEĆANJA 

Od ranog djetinjstva osjećala sam privlačnost prema ženama ali sam to tek puno kasnije osvijestila. Zaljubljivala sam se u tete u vrtiću, mamine prijateljice, čak i u  prijatelje mojih roditelja gdje bi to obično bila zaljubljenost u žensku polovicu tog para. Sjećam se da su u osnovnoj školi svi imali neke simpatije. Bio je neki Marko u koga su svi bili zaljubljeni i kad je trebalo pisati leksikon onda sam i ja pisala o Marku kao o nekom tko mi se sviđa. Znam da sam tada to već pisala sa predumišljajem ako netko bude slučajno čitao. Lagala sam u leksikonu zato što mi je bilo jako čudno da mi se nitko ne sviđa. Osjećala sam se drugačije radi toga i to mi se nije sviđalo. U doba srednje škole počela se buditi moja seksualnost jer prije toga ništa od onoga što sam osjećala nisam razumjela. Prvi put sam osjetila fizičku privlačnost prema ženi kada sam imala 16 godina.


POD PLAHTOM

Bilo je ljeto i ja sam s prijateljicom iz srednje škole otišla na more. Imala sam tada 16 godina. Kako to obično biva, ganjale smo neke dečke ali ja se sjećam da sam znala, potpuno očarano, promatrati ju kako se oblači i priprema za izlazak. Ja bi uvijek bila gotova u pet minuta a ona je imala cijeli ritual oblačenja i pripreme za izlazak. Mene je to beskrajno privlačilo. Nakon jednog od izlazaka, vratile smo se kući i kako smo bile klinke spavale smo zajedno u  krevetu. Tu večer u krevetu smo prepričavale događaje od tog dana i ležeći pokraj nje pod plahtom ja sam se jako seksualno uzbudila. Srce mi je počelo snažno lupati i imala sam ogromnu potrebu poljubiti ju ali nisam se usudila. Za vrijeme razgovora, bila sam joj sve bliže i bliže pod plahtom. Razgovor je trajao satima ali se ništa nije dogodilo. Nisam tada bila svjesna činjenice da sam zaljubljena u nju. Pitala sam se što je to uopće?! Nisam bila sigurna ni da je to nešto seksualno, osjetila sam samo jak val topline i imala sam snažnu potrebu poljubiti ju. Bio je to jak osjećaj kakav nikada prije nisam osjetila i to me zbunilo. Nije mi se baš svidjelo jer sam mislila da je to što sam osjetila nešto krivo i postala sam puno ranjivija nego do tada. Nakon tog događaja počela sam razmišljati tko me privlači, iako će još proći godine i godine dok ću ja s tim izaći načisto.


PRVI POLJUBAC S DEČKOM

Prvi put u životu sam se poljubila sa 12 godina i to sa dečkom. Nikada nisam prema dečku osjetila tako snažnu seksualnu privlačnost kao prema toj prijateljici. Pri tom poljupcu s dečkom osjećala sam da mi se "želudac okreće". Nije mi bilo ugodno. Nisam se htjela ljubiti s njim samo sam mislila da ja to moram iz razloga što je on baš zgodan, i bilo je kao u filmu, bili smo na moru, bila je mjesečina, super glazba, on je bio stariji od mene, puštao mi je neku filmsku glazbu i prepričavao filmove u mraku. Zagrlio me i pitala sam se kaj ću sad? On je meni full imponirao. Tada sam pomislila: Joj, da se bar ne moramo ljubiti! Kada sam odlazila s mora, na rastanku smo se zagrlili, i ja sam znala da bi trebala biti tužna ali to nije opisivalo ono kako sam se ja osjećala. Jedini osjećaj koji je pratio taj rastanak je bio osjećaj olakšanja jer se više ne moram ljubiti s njim. Stajali smo zagrljeni i on me pokušao poljubiti a ja sam spremno odgovorila: "Ma ne! Baš je totalno filmski i dramatično imati rastanak bez poljupca! Slagala sam da ću lakše preživjeti rastanak bez poljupca. Zapravo mi se jako sviđala njegova sestra što sam tek kasnije shvatila.


JA  I  ONA  I  JA  I  ON

U periodu zbunjenosti kada sam se pitala da li mi se sviđaju dečki ili djevojke, znala sam se sjetiti tog trenutka s prijateljicom ispod plahte. To je bio poriv koji nisam mogla kontrolirati…kad ti nešto dolazi iz želuca i treseš se od uzbuđenja i čežnje.
S tom prijateljicom desio se spoj seksualne privlačnosti i ljubavi dok bi moji odnosi sa dečkima izgledali na način da bi ja i ti dečki jako puno pričali, malo se ljubili ali ja nikada nisam osjetila taj nagon prema dečkima. Tada sam počela promatrati što se dešava: to što prema dečkima osjećam je nešto što mogu kontrolirati, a ovo s curom je neki "svemir" koji je, mislila sam, možda bolje ne dirati. Bojala sam se biti odbijena i nisam ništa znala o lezbijkama, čak ni to da one postoje.

 

ROĐAKINJA IZ AMERIKE

Zvuči pomalo nevjerojatno, ali baš u tom periodu, u mojoj 16-oj godini, u Zagreb dolazi moja rođakinja iz Amerike koja je bila lezbijka. Za to se znalo u obitelji. Čula sam da je ona lezbijka, nisam točno znala što to znači ali me je čitava ta situacija jako zainteresirala jer sam pretpostavljala da ima veze sa ženama koje vole žene. Njen dolazak je označio moj prvi susret s lezbijstvom. Ona je boravila godinu dana u Hrvatskoj i bila je "enciklopedijski primjerak lezbijke" – nosila je kožnu jaknu, martensice, imala kratku kosu, kaubojski ples. Često sam provodila vrijeme s njom i otkrivala da nosi bokserice, muške parfeme, ima tetovažu i sve mi je to bilo strašno cool. Uzbudljiva mi je bila sama pomisao na to da je ona lezbijka.

Negdje paralelno s dolaskom rođakinje, upoznala sam prvu curu u Zagrebu koja je bila lezbijka i koja se deklarirala kao takva. Uz njeno ime se uvijek vezivalo to lezbijstvo. Društvo u kojem sam se kretala se ismijavalo s činjenicom da je ona lezbijka pa su padale fore poput one da ćemo mi nju sada pokušati zavesti. Kasnije sam se strašno sramila svoje vlastite homofobije. Sve me to toliko privlačilo a sama se nisam usudila ništa poduzeti pa sam onda vršila represiju nad jedinom lezbijkom koju sam poznavala.


DESILA SE LJUBAV…

Sa bliskom prijateljicom iz srednje škole bila sam na nekom rođendanskom tulumu. U jednom trenutku nama dvjema se počelo spavati pa smo se pokupile u sobu. Objema su nam se sviđali neki dečki i raspravljale smo o tome ležeći u krevetu jedna pored druge. Ponovila se ista ona situacija kao sa prvom curom koja mi se svidjela. Razlika je bila u tome što sam se ovaj put usudila poduzeti nešto. Osjetila sam kako bi bilo super da se poljubimo bez obzira što smo pričale o frajerima. Poljubile smo se i to je bilo baš lijepo, u meni se pojavio baš neki dobar osjećaj. Ona je reagirala najnormalnije na svijetu. Poslije smo se još malo ljubile i zaspale. Slijedeće jutro išle smo kućama jako dobro raspoložene. Došle smo k njoj, u prazan stan jer joj nije bilo staraca. Zatekle smo se u situaciji gdje nas je jučerašnje iskustvo poljupca silno privlačilo i htjele smo to ponovno iskusiti. Na površinu je isplivala radoznalost i pomislila sam: "E, a što misliš ako se opet sad poljubimo kaj sad to znači?". Poljubac na tulumu nam je bio najnormalniji nastavak razgovora, nismo to doživjele kao čudno niti smo to povezivale sa lezbijstvom. Bile smo radoznale kako će izgledati slijedeći poljubac i da li će biti tako dobro kao prvi put. Naravno, i sljedeći put je taj poljubac bio super i tako je to počelo…

 

STVARAN  SVIJET  U  MENI  I  OKO  MENE

Taj ljubavni odnos s najboljom prijateljicom trajao je godinu dana i ja sam osjećala snažnu seksualnu privlačnost prema njoj. Veza je uključivala seks a budući da smo obje bile seksualno neiskusne morale smo sve same otkrivati. Imala sam osjećaj kao da smo otkrile nešto što drugi ljudi ne znaju. Živjele smo u tri paralelna svijeta: "prvi svijet" je predstavljao naš svakodnevni život, "drugi svijet" je bio svijet u kojem smo imale muške simpatije a "treći svijet" smo bile samo ona i ja, naša veza, i to smo doživljavale kao nešto prelijepo. Nismo imale potrebu pričati ostalima o tom našem svijetu jer je to bilo samo  nešto naše. Razmjenjivale smo ljubavna pisma i dnevnike koji su bili potpuno šifrirani.
U početku je bilo bezazleno jer je za nas taj odnos predstavljao samo neka nova otkrića. Jako nas je zabavljalo to što možemo ići posvuda zajedno i bez ikakve sumnje spavati u istom krevetu. Tek kasnije su nam naši vršnjaci iz srednje škole rekli da je taj naš odnos bio potpuno vidljiv jer smo mi stalno bile zajedno, pritom potpuno nezainteresirane za ostatak svijeta oko sebe. Možda oni to tada nisu protumačili kao ljubavni odnos ali su primijetili tu našu bliskost. Čak i na maturalcu gdje smo sasvim slučajno završile u istoj sobi, nismo izlazile iz sobe niti se družile s drugima već je to bio naš "privatni maturalac". Dokaz tome su i fotografije s maturalca na kojima smo samo nas dvije ali ne i ljudi iz preostala tri razreda koji su bili s nama i zbog toga nas je uhvatila panika jer kako ćemo pokazati starcima takve slike.

Okolina nije shvaćala taj naš odnos kao ljubavni jer se to sve moglo protumačiti kao bliski prijateljski odnos – dvije cure koje provode puno vremena zajedno a kad nisu skupa onda satima pričaju telefonom. Pazile smo da izljeve nježnosti ne prakticiramo u javnosti i zato smo to i zvale "treći svijet" jer je bio potpuno odvojen od realnosti. Ono što smo radile u "trećem svijetu" nismo nikada mogle raditi u realnosti pa smo tako razvile i poseban jezik. Nikada nismo izgovorile "volim te" nego smo umjesto toga koristile "cvjetić". Nacrtale bi "cvjetić" i to bi nama značilo "volim te". Čak i u telefonskim razgovorima bi znale govoriti jedna drugoj "cvjetić". Naš jezik je bio u potpunosti kodiran.


BITI  "DRUKČIJA"

Moja srednjoškolska ljubav je bila velika prekretnica. Tada sam shvatila da postoje lezbijke te da osjećam snažnu seksualnu privlačnost prema ženama. Ljubavni odnos s najboljom prijateljicom za mene je bilo nešto potpuno nevino i prirodno, lišeno bilo kakvih trauma.  Međutim, kako je vrijeme prolazilo počela sam osjećati taj teret spoznaje da sam "drukčija". Tada se uopće nismo mogle deklarirati kao lezbijke niti smo razmišljale o nama kao o lezbijkama. U početku nas je to skrivanje od drugih, ta tajnovitost i postojanje samo našeg "trećeg svijeta" jako zabavljala. Na primjer, u kinu bi se držale za ruke pokrivene jaknom da nitko ne vidi.  A onda kada se taj odnos pretvorio u pravi ljubavnički odnos ta spoznaja da ne možemo otvoreno pokazivati svoju ljubav i ta društvena realnost u kojoj smo živjele postala je strašno ograničavajuća jer mi se nismo mogle zagrliti kada bi izašle iz kina. Polako smo postale svjesne da to što radimo nije prihvatljivo i da, osim što nas to jako veseli, ne možemo to podijeliti s drugima. Za naš odnos nitko nije znao: niti prijatelji/prijateljice, niti roditelji.

Počele smo smišljati strategije, odnosno načine zaštite pa smo imale "specijalnu misiju" da svaki mjesec zabrijemo, odnosno ljubimo se, s nekim dečkom kako bi prikrile naš odnos. Poljubac na nekom tulumu s dečkom je bio dovoljan da naša "misija" bude postignuta. Ali nakon nekog vremena, paralelno s izvršavanjem tog zadatka, pojavila bi se ljubomora među nama. Problematični su postali i odnosi s tim dečkima koje nismo mogle tek tako odbaciti jer bi se oni emocionalno vezali za nas. Ozbiljnost tog odnosa  počela me je jako plašiti i pitala sam se da li to znači da sam lezbijka. Bilo mi je teško to  prihvatiti jer nisam željela biti lezbijka. Nisam imala nekih pozitivnih primjera lezbijki u vlastitoj okolini, primjera koji bi mi pomogli da se bolje osjećam. Nikada se nisam voljela osjećati drukčije i to mi je dosta otežalo prihvaćanje vlastitog seksualnog identiteta jer sam imala snažnu potrebu biti prihvaćena u društvu. 


STRAHOVI  I  "MOLITVA"

Počela sam se propitivati i razmišljati da li sam možda olako uletila u taj odnos s najboljom prijateljicom. Pitala sam se da li mogu tvrditi da sam lezbijka kada nisam isprobala seks s dečkima. Nisam imala heteroseksualno iskustvo i počelo me to proganjati jer sam htjela usporediti ta dva različita seksualna iskustva. S druge strane, moju najbolju prijateljicu uopće nisu mučila pitanja poput: "Što smo sad mi?" i "Da li to treba uspoređivati s heteroseksualnim odnosom?". Ona je to živjela i puno je lakše prihvaćala cijelu situaciju nego ja.

Sjećam se da sam, s obzirom da sam bila iz jedne liberalne obitelji, tada mislila, i molila Boga, da ako neka od nas treba biti lezbijka onda neka to budem ja a ona neka "izađe na pravi put i spasi se". U mene se uvukao neki ogroman strah i čitavu situaciju sam doživljavala kao kaznu i pakao. Strahovi poput: "nitko me neće voljeti", "nitko se neće sa mnom družiti", "roditelji će me se odreći", "neću imati karijeru koju želim", su isplivali na površinu. Tada sam svjesno odlučila sama sa sobom da mogu biti lezbijka ali samo kada iskusim i heteroseksualni odnos i tek tada, ako mi ništa drugo ne preostaje, mogu biti lezbijka.

Činilo mi se da karijera i lezbijstvo ne idu skupa jer su lezbijke obično na margini društva. Malo sam se interesirala tko su lezbijke u mojoj okolini i ono malo njih koje sam prepoznala kao takve nisu mi odavale sliku onoga što sam ja željela biti. I to mi je bio vrlo jasan znak da kao lezbijka ne možeš uspjeti u društvu. Nepostojanje uzora u vlastitoj okolini u tom periodu života bio mi je kasnije pokretač da počnem živjeti otvoreno i slobodno svoju seksualnost jer mi je strašno bolno sjećanje na to kako nisam imala pozitivan uzor u doba odrastanja. Neko vrijeme sam čak mislila kako ću se "provući" u smislu da ću se udati i povremeno imati odnose sa ženama ali  privlačnost prema ženama je bila prejaka.


"MUKE PO DEČKIMA"

Budući da naša srednjoškolska veza postaje sve opterećenija mojim sumnjama, dilemama, nesigurnošću i pitanjima dolazi do prekida jer sam ja zabrijala s dečkom i to  pod krinkom toga da moram isprobati sve prije nego donesem tako važnu odluku kao što je "biti lezbijka". Bio je to težak period za nas obje. Nju je to jako povrijedilo i nije razumjela zašto prekidam vezu kada se toliko volimo. Prva stvar koju sam učinila u vezi s muškarcem je bio seks i to je bilo jedno potpuno bezvezno iskustvo. Sviđao mi se on kao osoba, njegove priče, te bi ja onda potpuno zanemarila svoje osjećaje i usmjerila se na njegovu osobnost i na vlastitu konstrukciju "nas kao para".

Prekid s njom je mene godinama proganjao jer sam  kategorički ustrajala u tome da sam završila sa lezbijstvom a istovremeno sam imala osjećaj krivnje da sam gadno zeznula stvar. Skoro deset godina je trajala ta moja faza s muškarcima u kojoj sam isprobala "ne biti lezbijka". Ali svi ti odnosi s muškarcima, poslije iskustva s njom, nisu bili ni sjena tom odnosu. Za vrijeme fakulteta imala sam nekoliko veza s dečkima koje su trajale oko godinu dana i jedva sam preživjela te veze. Bili su to krasni dečki ali uvijek bi na kraju svake veze s dečkom "kapitulirala" i prekidala ispričavajući im se da ja možda nisam za vezu s dečkom jer sam imala vezu sa curom. Sviđali su mi se ti dečki ali nikako se nisam mogla zaljubiti u njih. Ustvari sviđala mi se ta slika da ja sad imam dečka.

Seks sam izbjegavala na sve moguće načine. To nisu bili macho-frajeri već vrlo senzibilizirani, intelektualni dečki pa sam ih često znala navesti na neku intelektualnu priču samo da bi im odvratila pažnju od seksa. Jedan od njih je povremeno imao prazan stan i znali smo često ići k njemu i dok bi se vozili u autobusu prema njegovom stanu meni bi se užasno počelo spavati jer sam znala da bi trebao uslijediti seks koji sam htjela pod svaku cijenu izbjeći. Onda bi me redovito nakon toga pekla savjest što ne mogu imati seks s njima jer su to bili jako dragi i dobri dečki. Nakon ove faze nastupila bi faza mržnje same sebe jer se nisam uklapala u taj savršeni koncept heteroseksualnog para. Onda bi uslijedila faza mržnje tih dečki jer bi me počele smetati razne sitnice kod njih. Nakon tog nagomilanog nezadovoljstva i prisiljavanja same sebe da budem u vezi s dečkima došao bi trenutak kada bi potpuno eksplodirala jer više nisam mogla izdržati pa bi prekidala te veze. I tada bi se opet pojavljivali stari strahovi od odbacivanja do toga da me nitko neće voljeti, da će me izbaciti s faksa ako se dozna da sam lezbijka…

Jedan od mojih dečki je bio povučen i sramežljiv i mislila sam da je to bio problem u našoj vezi pa sam onda, potpuno racionalno, odabrala potpuno drugačijeg otvorenijeg dečka. I probala bi ponovno s tim dečkom koji je bio potpuna suprotnost ovom prethodnom.  Ponovila bi se ista stvar: izbjegavanje seksa, moja silna želja da ova veza uspije i da se "spasim" te faza iritiranosti tom osobom te prekid na kraju.

Uslijedio je i treći pokušaj s dečkom nakon kojeg sam potpuno odustala od veza s muškarcima. Činilo mi se da su moji dotadašnji dečki bili previše intelektualni, podržavajući i da zbog toga naš odnos nije funkcionirao. Imala sam ideju da mi treba neki muškarac koji će me ukrotiti i dovesti u red. Izabirem dečka koji je macho i vrlo tradicionalan jer sam mislila da s njim neće biti previše intelektualnih priča. Seks je i dalje bio problem jer sam htjela seks ali nisam mogla.  I ta veza je završila jer me on nije mogao "dovesti u red". U tom periodu veza sa muškarcima, bila sam vrlo "disciplinirana" i nisam gledala cure. Bila sam potpuno posvećena zadatku da detaljno ispitam sve tipove muškaraca i isprobam da li bi mogla biti s njima.     

Nakon tih neuspješnih veza sa muškarcima pojavila se jedna cura, koja nije bila lezbijka ali u koju sam se jako brzo zaljubila. Ona je bila osoba koja je živjela vani, poznavala je puno gay osoba i mogla sam s njom pričati o homoseksualnosti. Ja sam stasala u vrijeme rata kada ničega nije bilo a najmanje je bilo informacija o homoseksualnosti i možda je iz tog razloga moj strah od vlastite homoseksualnosti bio tako ogroman. Ljubav mi u toj vezi nije bila uzvraćena i tu sam bila potpuno izbezumljena jer si napokon, nakon tih silnih godina s muškarcima, dozvoljavam da se zaljubim u ženu a veza ne funkcionira i  nimalo ne sliči mojoj srednjoškolskoj ljubavi.

Ponovno počinjem sumnjati u ljubav prema ženi i čini mi se kao da je to nešto zlo i naopako. Zbunjivalo me i to što su se dečki dosta interesirali za mene a žene nikad pa sam mislila da možda nisam lezbijka jer to nitko u meni ne prepoznaje. Nakon ove neuspješne veze sa ženom zaljubljujem se u drugu ženu koja je sasvim i u potpunosti bila lezbijka i od tada u mom životu nastupa sretniji period veza sa ženama.


REAKCIJA RODITELJA

Od svojih roditelja, budući da sam iz liberalne obitelji, očekivala sam punu podršku – ako ne ništa drugo onda barem za hrabrost da budem to što jesam. Međutim, to nije bilo tako. Kada sam tati rekla da sam imam curu nije pričao samnom tjedan dana a onda smo nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Više nikada nismo pričali o tome. Od tate nisam doživjela negativne komentare o mojim curama koje je upoznao tako da mislim da imam njegovu "prešutnu" podršku.

Odnos s mamom je oduvijek bio otvoreniji pa smo znale više puta razgovarati o mojoj homoseksualnosti. Primijetila sam da se jako trudi prihvatiti tu činjenicu ali joj je to još uvijek teško. Ponekad mi se čini da ona sama sa sobom i nema toliki problem sa mojom homoseksualnošću  koliko ima strah od toga "što će drugi reći".

 

BORBA NA DOMAĆEM TERENU

Kroz rad na jednom projektu za prava homoseksualaca i lezbijki priključila sam se aktivističkoj sceni. Tu počinje moja borba na domaćem terenu jer aktivističko djelovanje mi je pomoglo da se deklariram, odnosno da se više ne skrivam. Divila sam se curama koje su bile aktivne u lezbijskoj organizaciji. Meni je bilo u početku strašno teško reći da sam lezbijka čak i u radu na tom projektu znala sam se distancirati od svog lezbijskog identiteta pretvarajući se da ja samo tu profesionalno odrađujem posao. Bojala sam se da ću kroz rad na tom projektu dobiti etiketu u svojoj profesionalnoj zajednici i da ću ostati obilježena i zapamćena samo kao lezbijka. U mojoj profesiji je važno biti neutralna te ne imati neki izražen identitet kako bi mogla kvalitetno odraditi posao i onda me dodatno proganjalo to da će moj seksualni identitet predstavljati prepreku u budućem radu.


POVRATAK SEBI

Danas sebe definiram kao lezbijku i to mi puno znači i veseli me što napokon to mogu  izgovoriti. Ne isključujem mogućnost da ću možda jednog dana upoznati nekog muškarca koji će mi se svidjeti. Ne smatram svoj identitet zacementiranim ali mislim da je lezbijstvo sigurno ta dominantna crta u meni. Ne plašim se da ako kažem da sam lezbijka da ne mogu biti više ništa drugo. Moje dosadašnje životno iskustvo zbilja jest lezbijsko. Također, smatram politički važnim reći da sam lezbijka jer je potrebna velika hrabrost da se deklariraš kao lezbijka.


NA KRAJU..

Otvoreno izražavanje seksualnog identiteta za mene je još uvijek proces. To ide polako i ja svake godine kao da malo više napravim po tom pitanju, prevladam prepreke i dođem na viši nivo, kao u nekoj kompjuterskoj igrici. Moja okolina, prijatelji/prijateljice, roditelji znaju da sam lezbijka.

Shvatila sam da nema tog obrnutog puta u smislu da ću ja prvo biti heteroseksualna pa  ću onda priznati da sam zapravo lezbijka. Život mi se čini lažan ako prešućuješ to što jesi. Prvo moraš biti ono što jesi pa što bude, bit će…

© 2010. SeZaM. Sva prava pridržana.